Mislila sam da ću sahraniti svoju mamu.

Sve je počelo jedne noći kada me je nazvao otac i rekao da je pronašao na podu pored kreveta. Bila je svjesna, ali nije mogla normalno da govori niti da ustane. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, a meni su tamo rekli da je doživjela težak moždani udar.

Sjećam se hodnika, bijelih zidova i doktora koji mi objašnjava nešto što gotovo nisam ni čula. Samo sam gledala kroz vrata sobe i mislila jedno: ovo je žena koja me sama odgojila, koja je uvijek bila najjača osoba koju poznajem, a sada leži potpuno nemoćna.

Prvih nekoliko dana stanje joj je bilo veoma teško.

Nije mogla sama da jede.

Nije mogla da ustane.

Jedva je izgovarala nekoliko riječi.

Kada su je poslije nekoliko sedmica pustili kući, naš život se potpuno promijenio.

Hranila sam je kašikom.

Presvlačila je.

Kupala.

Pomagala joj da sjedne.

Noću sam se budila na svaki njen pokret jer sam se bojala da će pasti ili da će joj ponovo pozliti.

Imala sam svoju porodicu, posao i obaveze, ali tih mjeseci kao da ništa drugo nije postojalo.

Najviše me boljelo kada bih joj pričala o nečemu iz našeg života, a ona bi me samo gledala praznim pogledom.

Ponekad bi me prepoznala odmah.

Ponekad ne bi.

Jednog jutra sam joj spremala doručak kada me je dugo gledala.

Pomislila sam da joj nešto treba pa sam je pitala:

„Mama, šta je?“

Ona je tiho rekla:

„Ti si dobra žena.“

Nasmejala sam se i odgovorila:

„Pa valjda znaš ko sam.“

Gledala me još nekoliko sekundi, a onda me pitala:

„Hoćeš li ti meni pomoći da nađem moju mamu?“

Nisam mogla da odgovorim.

Moja baka, njena majka, umrla je prije više od dvadeset godina.

Mama je nastavila da priča kao malo dijete. Rekla je da je dugo nije vidjela i da se sigurno brine gdje je.

Otišla sam u kupatilo, zaključala vrata i plakala tako da me ne čuje.

Tog trenutka sam prvi put shvatila da je moguće da čovjek fizički bude pored vas, a da dio njega već polako nestaje.

Bilo je dana kada bih bila iscrpljena i ljuta na cijeli svijet.

Onda bih se zbog toga osjećala užasno.

Pitala sam se kako uopšte mogu biti nervozna na ženu koja mi je cijelog života davala sve što je imala.

Jednog dana sam pokušavala da je nahranim supom. Okrenula je glavu i rekla da neće.

Molila sam je da pojede samo nekoliko kašika.

Tada me pogledala i odjednom rekla moje ime.

Poslije sedmica u kojima me često nije prepoznavala, jasno je izgovorila:

„Nemoj da plačeš.“

Zaledila sam se.

Uzela me je za ruku i dodala:

„Znam ja ko si.“

Taj trenutak trajao je možda minut.

Poslije toga ponovo je bila zbunjena.

Ali meni je taj minut značio sve.

Mjeseci su prolazili.

Uz terapije i rehabilitaciju počela je ponovo malo da hoda uz pomoć. Nekada bi sama pojela nekoliko zalogaja. Ponekad bi se sjetila nečega iz mog djetinjstva tako precizno da bih pomislila da se potpuno vratila.

A onda bi me nekoliko minuta kasnije pitala kada dolazi njena mama.

Naučila sam da je više ne ispravljam.

Samo bih rekla:

„Doći će, mama. Ne brini.“

I ona bi se smirila.

Jedne večeri sam sjedila pored njenog kreveta dok je spavala i gledala joj ruke.

Iste one ruke koje su me hranile kada sam bila dijete.

Koje su mi vezivale pertle.

Koje su me držale kada sam bila bolesna.

Sada sam ja držala njih.

Tada sam shvatila da roditelji ne ostare odjednom.

To se događa polako, pred našim očima.

A mi dugo odbijamo da vidimo koliko se sve promijenilo.

Mama je i dalje sa nama.

Ima boljih i lošijih dana.

Nekad zna sve.

Nekad me pita ko sam.

A ja joj svaki put odgovorim isto:

„Ja sam tvoja kćerka, mama. Tu sam.“

Jer možda se ona jednog dana više neće sjećati mene.

Ali ja ću se cijelog života sjećati nje.