Te riječi su me pogodile, ali mnogo više me zaboljelo što je moja žena počela da plače. Osam godina smo bili u braku, imali dvoje djece i nikada nisam dozvolio da nam nešto nedostaje.

Ustao sam, uzeo jaknu i rekao:

„Hajde, Milice. Ovdje više nemamo šta da tražimo.“

Tašta je prasnula u smijeh.

„Eto, vidiš! Čim mu neko kaže istinu, odmah bježi!“

Tada je moj tast Dragan, koji je cijelo veče ćutao, toliko snažno spustio čašu da su svi za stolom zaćutali.

„DOSTA, VESNA! SAD ĆU JA DA KAŽEM KO JE U OVOJ KUĆI SIROTINJA!“

Tašta je problijedjela.

„Dragane, nemoj da praviš budalu od sebe pred gostima!“

„Budalu od sebe pravim već deset godina jer ćutim dok ponižavaš čovjeka koji ti je više pomogao nego rođena djeca!“

Okrenuo se prema gostima i ispričao kako sam prije tri godine, kada je ostao bez posla, šest mjeseci plaćao njihove račune. Kada im je procurio krov, upravo sam ja doveo majstore i kupio materijal.

„A znaš li koliko je puta ovaj čovjek radio nedjeljom da bi nama pomogao?“, upitao je suprugu.

Tašta je nervozno odmahnula rukom.

„Pa šta ako je pomogao? To mu je dužnost! Oženio je našu kćerku!“

Tada je Milica ustala.

„Mama, znaš li šta je najgore? Što si godinama govorila da moj muž živi od mene, a dobro znaš da sam dvije godine bila nezaposlena i da je on sam izdržavao našu porodicu!“

Za stolom je nastala neprijatna tišina.

A onda se umiješala taština sestra.

„Vesna, prestani da se brukaš! Prošlog mjeseca si mi pričala kako ti je zet dao novac za popravku auta, a danas ga nazivaš sirotinjom!“

Tašta je počela da viče kako su se svi urotili protiv nje. Zgrabila je tortu koju sam donio i gurnula je prema meni.

„EVO TI TVOJA JEFTINA TORTA! NOSI JE KUĆI!“

Torta je pala sa stola i završila na podu.

Milica je zaplakala, ali ovog puta od bijesa.

„Mama, završile smo! Moju djecu više nećeš učiti da se njihov otac stidi svog posla!“

Otišli smo bez pozdravljanja.

Sutradan me je tast pozvao. Rekao je da mu je žao što nije ranije reagovao i zamolio da se vidimo.

Tašta se nije javila naredne tri sedmice. Kada je konačno nazvala, prvo je optužila Milicu da joj je uništila rođendan.

Moja žena joj je mirno odgovorila:

„Nisi izgubila kćerku zbog mog muža. Izgubila si naše povjerenje zbog svojih riječi.“

Tek poslije nekoliko mjeseci tašta je došla kod nas i izvinila se. Prihvatio sam izvinjenje, ali naš odnos više nikada nije bio isti.

Danas i dalje radim kao zidar. Ustajem u pet ujutru, vraćam se umoran i ne stidim se nijednog žulja na rukama.

A kada me neko pita šta sam po zanimanju, ponosno kažem:

„Zidar. Od svog rada hranim porodicu.“

Jer čovjeka ne čini gospodinom diploma na zidu, nego način na koji se ponaša prema drugima.