OTIŠAO SAM BEZ DINARA DA RADIM SEZONU U HRVATSKOJ
Vlasnik me odmjerio nekoliko sekundi, a onda rekao: „Ako si stvarno došao bez para i nemaš gdje da spavaš, večeras možeš ostati u sobi iznad lokala. Sutra u šest ujutro si ovdje. Ako zakasniš minut, ideš dalje.“
Nisam mogao vjerovati. Zahvaljivao sam mu kao da mi je poklonio kuću. Te večeri sam prvi put poslije nekoliko dana spavao u krevetu, ali od nervoze skoro nisam ni oka sklopio.
Ujutro sam sišao deset minuta ranije. Čekalo me pranje terase, nošenje gajbi, čišćenje kuhinje, a kad je počela gužva, poslali su me da pomažem konobarima. Radio sam četrnaest sati. Noge su mi otpadale, ali nisam izustio ni riječ.
Tako je bilo danima.
Poslije dvije nedjelje vlasnik me pozvao za sto. Pomislio sam da sam nešto pogriješio.
„Koliko para imaš kod sebe?“
„Ako računamo sitniš, možda trideset eura.“
Nasmijao se i spustio kovertu ispred mene.
„Ovo ti je avans. Kupi sebi šta treba. Ali nemoj da mi nestaneš kao pola sezonaca.“
Nisam nestao. Radio sam cijelo ljeto. Naučio sam posao, dobio bakšiš, a pred kraj sezone već sam imao više novca nego što sam ikada uspio da uštedim kod kuće.
Posljednjeg dana vlasnik me ponovo pozvao. Ovog puta na stolu je bila mnogo deblja koverta.
„Plata, prekovremeni i ono što sam ti obećao ako izdržiš sezonu.“
Prebrojao sam novac i zastao. Bilo je više nego što sam očekivao.
„Ovo je previše.“
Odmahnuo je glavom.
„Nije. Sjećaš li se šta si mi rekao prvog dana? Da si došao iz Srbije bez para i da ćeš se snaći.“
Klimnuo sam.
Tada se naslonio i rekao nešto što pamtim i danas:
„Prije dvadeset pet godina ja sam otišao u Njemačku sa jednom torbom i gotovo bez novca. Prvi čovjek kojeg sam pitao za posao dao mi je šansu. Nisam mogao njemu da vratim. Zato sam je dao tebi.“
Vratio sam se u Beograd sa ušteđevinom i njegovim brojem telefona.
Sljedećeg proljeća zazvonio mi je telefon.
„Je l’ se vraćaš?“
Nasmijao sam se.
„Kad počinjemo?“
Danas, nekoliko godina kasnije, više nisam sezonac. Vodim jedan od njegovih lokala. A kad mi na vrata dođe neko mlad, zbunjen i kaže da nema iskustva, uvijek se sjetim čovjeka koji mene nije pitao šta imam u džepu.
Pitao me samo da li sam spreman da radim.
