„Zovem se Dragan Petrović“, rekao je čovjek, a meni su se noge odsjekle. Tako se zvao moj bivši muž, otac moje kćerke, koji nas je napustio prije dvadeset godina!

„Vi ste Dragan Petrović?!“, ponovila sam drhtavim glasom.

„Jesam. Poznajemo li se?“

Pogledala sam ga pažljivije. Bio je mnogo stariji, mršaviji, s potpuno sijedom kosom. Ali kada se nasmijao, prepoznala sam čovjeka zbog kojeg sam godinama plakala.

„Ja sam Milena! Tvoja bivša žena!“

Čovjek je problijedio i uhvatio se za vrata.

„Milena?! Pa šta ti radiš ovdje?“

Pokazala sam mu fotografiju kćerke koju je držao u ruci.

„Došla sam da vidim gdje živi moja kćerka! Sedam mjeseci joj plaćam stan, a ona taj novac daje tebi?!“

Dragan je sjeo na stolicu i spustio glavu. Priznao mi je da je prije godinu dana ostao bez posla, a zatim se teško razbolio. Kćerka ga je slučajno srela ispred bolnice i saznala u kakvom stanju živi.

„Nisam znao da joj ti daješ novac“, rekao je. „Ona mi svakog mjeseca donosi kiriju i namirnice. Mislio sam da radi dva posla.“

Bijes me je obuzeo. Taj čovjek nas je ostavio kada je naša kćerka imala samo četiri godine! Nikada nije plaćao alimentaciju, nije dolazio na rođendane, a sada je moje dijete izdržavalo oca koji je zaboravio da postoji!

Odmah sam pozvala kćerku.

„DOLAZI OVDJE! ODMAH!“

Pojavila se za dvadesetak minuta. Čim me je ugledala, počela je da plače.

„Mama, molim te, saslušaj me!“

„SEDAM MJESECI ME LAŽEŠ! GOVORIŠ DA NEMAŠ ZA KIRIJU, A MOJIM NOVCEM PLAĆAŠ STAN ČOVJEKU KOJI NAS JE OSTAVIO!“

Kćerka je kroz suze priznala da se s ocem viđa skoro godinu dana. Znala je da nikada ne bih pristala da mu pomažem, pa je izmislila da se odselila i da joj treba novac.

„Nisam mogla da ga ostavim na ulici, mama! Bez obzira na sve, on je moj otac!“

„A ja sam ti šta?! Bankomat?!“, viknula sam.

Dragan je pokušao da se umiješa, ali sam ga prekinula.

„Ti ćuti! Dvadeset godina nisi pitao ima li tvoje dijete šta da jede, a sada živiš od njenog novca!“

Kćerka je stala između nas i rekla nešto što me je posebno zaboljelo.

„Mama, ti si me učila da ne okrećem glavu od čovjeka u nevolji. Zar to važi za sve osim za mog oca?“

Nisam imala odgovor. Samo sam uzela torbu i otišla.

Tri dana nisam razgovarala s njom. Onda je došla kod mene, donijela novac koji je uspjela da uštedi i rekla da će mi sve vratiti.

Zagrlila sam je i zaplakala.

„Nije meni do novca, dijete moje. Boli me što si morala da lažeš majku da bi pomagala čovjeku koji te nikada nije zaslužio.“

Dogovorile smo se da više neće biti laži. Ona je nastavila da pomaže ocu, ali svojim novcem, a ja sam prestala da plaćam izmišljenu kiriju.

Mjesec dana kasnije Dragan me je pozvao i prvi put poslije dvadeset godina izgovorio: „Oprosti.“

Odgovorila sam mu:

„MENI TVOJE IZVINJENJE VIŠE NE TREBA. ALI NEMOJ PONOVO DA IZNEVJERIŠ NAŠU KĆERKU. ONA TI JE PRUŽILA ONO ŠTO TI NJOJ NIKADA NISI — DRUGU ŠANSU!“