Na vratima je stajala komšinica Mira sa malom kesom u ruci.

„Srećna slava, komšinice. Vidim svjetlo pa rekoh da svratim.“

Baka se nasmiješila, ali joj je pogled odmah pobjegao prema ulici. Iza Mire nije bilo nikoga. Samo mrak i nekoliko parkiranih automobila.

„Uđi, ima svega. Djeca samo što nisu“, rekla je.

Mira je pogledala veliki sto. Dvanaest tanjira, čaše, salvete koje je baka čuvala za posebne prilike. Na svakom mjestu znala je ko treba da sjedi. Sin do prozora, kćerka pored njega, a četvoro unučadi tamo gdje je nekada sjedio deda.

Telefon je zazvonio.

Baka je potrčala toliko brzo da je skoro ispustila slušalicu.

Bio je stariji sin.

„Mama, srećna slava. Nemoj se ljutiti, nećemo stići. Djeca imaju obaveze, a i kasno je.“

„Nema veze, sine. Samo vi budite dobro.“

Spustila je telefon i odmah počela popravljati stolnjak kao da se ništa nije dogodilo.

Pet minuta kasnije stigla je poruka od kćerke:

„Mama, izvini. Doći ćemo za vikend.“

Baka nije znala dobro da piše poruke, pa je samo poslala srce.

Mira je vidjela kako joj ruke drhte.

„Hajde da sklonimo sto.“

„Ne još“, rekla je baka. „Možda mlađi dođe.“

Prošlo je 22 sata. Pa 23.

Slavska svijeća se skoro ugasila, a sarma se odavno ohladila.

Tada je baka otvorila ormarić i izvadila četiri male kese. U svakoj poklon za po jedno unuče. Na njima je svojim rukopisom napisala imena.

„Ovo sam kupovala pomalo od penzije“, rekla je tiho. „Da ih obradujem kad dođu.“

Mira više nije mogla zadržati suze.

Sutradan ujutro baka je spakovala hranu u posude. Nije bacila ništa. Jednu je odnijela bolesnom komšiji, drugu ženi koja živi sama, a kolače je podijelila djeci iz susjedstva.

Oko podneva pred kućom su se konačno zaustavila dva automobila.

Djeca i unuci izašli su sa cvijećem.

„Bako! Došli smo!“

Potrčali su prema njoj očekujući osmijeh.

Baka ih je zagrlila. Nije ih grdila. Nije pitala gdje su bili.

Samo je najmlađem unuku pružila kesu sa poklonom.

„Čuvala sam ti ovo sinoć.“

Sin je pogledao kroz otvorena vrata. Sto je još bio postavljen, a na praznoj stolici pokojnog oca stajala je njegova stara fotografija.

Tada je prvi put zaplakao.

„Mama, oprosti.“

Baka ga je pomilovala po licu.

„Nemoj meni, sine. Samo nemojte jednog dana doći pred ovu kuću kad više ne bude imao ko da vam otvori.“

Od tada više nijednu slavu nije provela sama.

Ali ona prva prazna ostala je svima urezana u pamćenje.

Jer su tek tada shvatili da su stalno govorili „ima vremena“ čovjeku kojem je vremena ostajalo sve manje.