Nisam rekla ni „da“ ni „ne“. Gledala sam ga kako kleči sa prstenom u ruci, srećan i potpuno siguran da ću pristati. A meni se u glavi vrtjelo samo jedno — ako se udam za njega, da li biram i život koji sam toliko prezirala?

Podigla sam ga i rekla da ga volim, ali da moramo ozbiljno razgovarati. Priznala sam mu sve: da mi smetaju životinje, mirisi, blato, rano ustajanje i da sebe jednostavno ne vidim kako ostatak života provodim na selu.

Ćutao je nekoliko trenutaka, a onda vratio prsten u kutijicu.

„Znači, mene voliš, ali se stidiš mog života?“

Ta rečenica me je presjekla. Pokušavala sam da objasnim da nije tako, ali prvi put sam vidjela koliko sam ga povrijedila. Večera se završila bez prosidbe. Odvezao me kući i narednih nekoliko dana se skoro nije javljao.

Tek tada sam shvatila koliko mi nedostaje.

Poslije nedjelju dana otišla sam kod njega bez najave. Zatekla sam ga u radnoj odjeći, blatnjavog, kako radi oko imanja. Pogledao me i samo pitao: „Šta radiš ovdje?“

Rekla sam mu da želim da pokušamo ponovo, ali da neću obećavati da ću postati žena koja će obožavati život na selu.

Tada me je iznenadio.

„A ko je rekao da moraš?“

Objasnio mi je da nikada nije planirao da ja radim oko stoke niti da se odreknem svog posla i života. Želio je mene, a ne besplatnu radnicu na imanju. Čak je već razmišljao da sredimo kuću tako da imamo svoj mir, a da posao na imanju ostane njegov izbor.

Osjetila sam se prilično glupo. Mjesecima sam sama zamišljala budućnost o kojoj njega nikada nisam ni pitala.

Nisam se preselila odmah. Počela sam vikendima da ostajem kod njega. Prvih mjeseci sam kukala zbog svega. Jednom sam u novim patikama zagazila pravo u blato i toliko se iznervirala da je on deset minuta umirao od smijeha.

A onda su se neke stvari polako promijenile.

Nisam zavoljela miris štale niti sam postala žena koja ustaje u pet da hrani životinje. Ali sam zavoljela jutarnju kafu u dvorištu, tišinu koju u centru grada nikada nisam imala i čovjeka koji od mene nije tražio da postanem neko drugi.

Godinu dana kasnije ponovo me zaprosio.

Ovog puta nije bilo svijeća, vina ni romantične večere. Stajali smo u dvorištu, ja u starim patikama koje više nisam čuvala od blata, a on je izvadio istu onu kutijicu.

Pogledala sam prsten i nasmijala se.

„Sad može.“

Danas živimo na selu. I dalje odem u grad čim mi nedostaju gužva, kafići i prijateljice.

A ono što mi se nekada najviše gadilo postalo mi je najmanje važno.

Jer sam na kraju shvatila da nisam morala da biram između njega i sebe.