Iz ormara je izvadila staru fotografiju na kojoj je bio njegov pokojni otac, zagrljen s nepoznatom ženom i malim dječakom.

Majstoru je šolja ispala iz ruke.

„Odakle vam fotografija mog oca?!“, povikao je.

Udovica je sjela na krevet i mirno odgovorila:

„Zato sam te i pozvala. Cijevi su samo izgovor. Taj dječak na slici je moj sin.“

Majstor je problijedio. Otac mu je umro prije deset godina, a nikada nije spominjao drugu porodicu.

„Hoćete da kažete da imam brata?!“

„Imaš. I već si ga upoznao.“

Odmah je pozvao suprugu i zamolio je da dođe. Nije želio da sam sluša ono što je udovica imala da kaže.

Dvadeset minuta kasnije supruga je ušla u kuću. Čim je ugledala fotografiju, zastala je.

„Čekaj… Pa ja poznajem ovog čovjeka!“

Majstor se okrenuo prema njoj.

„ODAKLE TI POZNAJEŠ MOG BRATA?!“

Supruga je spustila pogled.

„Prije dvije godine radio je sa mnom u prodavnici. Zvao se Dejan. Jednom me pitao za tvoje prezime, ali nisam znala zašto.“

Udovica je ustala.

„Zato što je godinama pokušavao da pronađe brata. Vaš otac je dolazio kod nas sve do smrti. Obećavao je da će vas upoznati, ali nikada nije skupio hrabrost.“

Majstor je ljutito udario dlanom o sto.

„I zašto mi to govorite tek sada?!“

Žena je zaplakala.

„Zato što je Dejan juče završio u bolnici. Čeka operaciju. Ne traži novac, samo želi da te vidi.“

Majstor je bez riječi zgrabio jaknu.

Sat vremena kasnije stajao je pred bolničkom sobom. Na krevetu je ležao čovjek nevjerovatno sličan njegovom ocu.

Dejan ga je pogledao i jedva izgovorio:

„Znao sam da ćeš doći.“

Majstor je prišao krevetu.

„Zašto me nisi ranije potražio?“

„Jesam. Prije tri godine došao sam u tvoju radionicu. Rekao si mi da nemaš vremena jer žuriš po dijete u školu. Nisam imao hrabrosti da ti kažem ko sam.“

Majstor je sjeo pored njega i uhvatio ga za ruku.

„E, pa sada imaš brata. I nemoj više da mi nestaješ!“

Operacija je prošla uspješno. Nekoliko sedmica kasnije Dejan je prvi put došao kod njega na porodični ručak.

A kada je majstor ispričao kako ga je udovica pitala koliko naplaćuje da ostane cijelu noć, svi su prasnuli u smijeh.

„I koliko si joj tražio?“, upitala je supruga.

„Dvije stotine maraka!“

Supruga ga je pogledala ispod oka.

„ZNAČI, MENI GODINAMA GOVORIŠ DA NEMAŠ VREMENA NI ČESMU DA POPRAVIŠ, A KOD DRUGE ŽENE BI OSTAO CIJELU NOĆ ZA 200 MARAKA?!“

Dejan se toliko nasmijao da je morao da sjedne.

A majstor je od tog dana imao dva pravila: da nikada više ne odbije brata i da supruzi uvijek kaže gdje ide na popravku!