Luka je spustio pogled. Primijetila sam da su mu oči pune suza. Uhvatila sam ga za ruku i ponovila pitanje.

„Bako, nije da ne želim da dođem. Mama mi je zabranila.“

Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.

„Zašto bi ti majka zabranila da dolaziš kod mene?“

„Rekla je da te ne uznemiravam, da si stara i da ti treba mir. Ali onda sam čuo kako razgovara s tatom. Rekla mu je da ćeš uskoro morati da prodaš kuću.“

Zanijemila sam. Nikada nisam ni pomislila da prodam kuću u kojoj sam s pokojnim mužem provela četrdeset godina.

„Kakva prodaja, sine?“

Luka je izvadio telefon i pokazao mi poruke koje je slučajno vidio na majčinom računaru. Moja kćerka dogovarala je sastanak s agentom za nekretnine.

U poruci je pisalo: „Majka je sama, lako ćemo je ubijediti. Kuća vrijedi najmanje 180.000 KM.“

Nisam mogla da vjerujem šta čitam.

„Bako, ima još nešto“, prošaputao je Luka. „Mama je rekla da će, ako odbiješ, dokazati da više nisi sposobna da živiš sama.“

Tog trenutka shvatila sam zašto me kćerka posljednjih mjeseci stalno ispitivala zaboravljam li stvari, pijem li lijekove i zaključavam li vrata.

Zamolila sam Luku da nikome ne govori o našem razgovoru.

Sutradan sam pozvala kćerku na ručak.

Došla je nasmijana, noseći kolače.

„Mama, baš sam htjela da razgovaramo. Znaš, ova kuća je prevelika za tebe.“

„A gdje bih ja živjela?“

„Našli bismo ti lijep mali stan. Ostatak novca bismo pametno uložili.“

„Mi? Čijeg novca?“

Osmijeh joj je nestao.

„Pa, mama, jednog dana će sve ovo ionako biti moje.“

U tom trenutku otvorila su se vrata. Ušao je Luka.

„Mama, reci baki i za dom koji si gledala.“

Kćerka je skočila sa stolice.

„Luka! Šta ti radiš ovdje?“

„Ono što je trebalo odavno da uradim. Govorim istinu.“

Kćerka je počela da viče kako sam ga okrenula protiv nje. Onda je iz torbe izvadila fasciklu.

„Dobro! Kad već sve znate, potpiši ovo i završimo!“

Pogledala sam papire. Bilo je to punomoćje kojim bih joj omogućila da raspolaže mojom kućom.

Mirno sam vratila fasciklu.

„Neću ništa potpisati.“

„Onda nemoj očekivati da ćemo ti pomagati kad se razboliš!“

Te riječi zaboljele su me više od svega.

Ustala sam, otvorila vrata i rekla joj da ode.

Naredne sedmice otišla sam kod advokata. Sastavila sam testament i jasno odredila šta će biti s mojom imovinom. Kuću sam odlučila ostaviti Luki, uz odgovarajuće pravno uređenje nasljedstva.

Kćerka mjesecima nije dolazila. Nije me čak ni nazvala za rođendan.

Ali jedne subote začulo se poznato zvono bicikla.

Otvorila sam kapiju.

Luka je stajao s kesom namirnica.

„Bako, jesi li pristavila pasulj?“

Zaplakala sam i zagrlila ga.

Tog dana smo ponovo ručali zajedno. Poslije je cijepao drva, baš kao nekada.

Dok sam ga posmatrala kroz prozor, shvatila sam nešto što me istovremeno boljelo i tješilo.

Kćerka je u mojoj kući vidjela novac. Moj unuk je u njoj još uvijek vidio svoj dom.

I zato sam prvi put poslije mnogo mjeseci zaspala mirno, znajući da nisam ostala sama.