Tajna sobe 214

Zaledila sam se na vratima. Žena na krevetu imala je isto lice, istu kosu i isti ožiljak iznad obrve. Bila je to moja sestra Milena, koju sam prije deset godina sahranila poslije saobraćajne nesreće.

„Nemoj vrištati“, rekla je. „Molim te, samo zatvori vrata.“

Noge su mi klecale. Prišla sam joj i dodirnula lice. Bila je živa.

„Kako je ovo moguće? Ja sam te sahranila!“

„Nisi mene“, odgovorila je tiho.

U tom trenutku u sobu su ušli muž i kum. Odmah sam se okrenula prema njima.

„Obojica ste znali?!“

Muž je spustio pogled, a kum zaključao vrata.

„Prije deset godina Milena je svjedočila ubistvu“, počeo je kum. „Čovjek kojeg je vidjela bio je opasan. Morali smo je skloniti.“

„A meni ste rekli da je mrtva?!“

Milena je zaplakala.

„Nisam smjela nikome reći. Čovjek koji je ubio mog tadašnjeg momka prijetio je da će sljedeća biti naša porodica.“

„Zašto si se onda vratila?“

Sestra je iz torbe izvadila fotografiju. Na njoj je bio muškarac kojeg sam dobro poznavala.

Moj svekar.

„On je naredio ubistvo“, izgovorila je.

Zanijemila sam.

Muž je tada priznao da je godinama znao čime se njegov otac bavio. Milena je slučajno čula razgovor o nestanku jednog poslovnog partnera, a zatim vidjela kako ga ubijaju.

„Otac je mislio da je Milena mrtva“, rekao je muž. „Ali prije tri dana dobio je njenu fotografiju.“

Odjednom je neko snažno pokucao.

„Hotelsko obezbjeđenje! Otvorite!“

Kum je pogledao kroz špijunku i problijedio.

„To je čovjek tvog svekra.“

Milena je zgrabila torbu. Muž je otvorio balkonska vrata, ali bili smo na drugom spratu.

Tada se začulo lomljenje brave.

Kum je gurnuo ormar prema vratima, dok je muž telefonom pozivao policiju. Milena je izvadila mali uređaj iz torbe.

„Imam snimak njegovog priznanja. Zato me traže!“

Vrata su popustila upravo kada su se u hodniku začule policijske sirene.

Muškarac je pokušao pobjeći, ali su ga policajci savladali na stepeništu.

Te noći svekar je uhapšen. Snimak koji je Milena čuvala pomogao je istražiocima da ponovo otvore slučaj star deset godina.

Ali mene je čekalo još jedno bolno saznanje.

Kada smo ostale same, sestra me uhvatila za ruku.

„Znaš li zašto sam baš tebe tražila?“

Odmahnula sam glavom.

„Zato što sam prije deset godina molila tvog muža da ti kaže da sam živa. Obećao je da hoće.“

Pogledala sam prema vratima iza kojih je stajao čovjek s kojim sam dijelila život.

Deset godina gledao me je kako plačem na sestrinom grobu. Svake godine donosio je cvijeće i tješio me, znajući da ona nije tamo.

Sestru sam te noći ponovo dobila.

A muža sam zauvijek izgubila.