Ljekar je nekoliko sekundi gledao u kiflu koju je moj sin držao u ruci. Zatim je spustio pogled prema meni.

„Gospođo, kada ste posljednji put pojeli normalan obrok?“

Pokušala sam da odgovorim, ali nisam mogla. Sin me je uhvatio za ruku i rekao: „Mama kaže da nije gladna. Ali ja je noću čujem kako joj krči stomak.“

Tada sam se slomila. Ispričala sam doktoru da sam prije četiri mjeseca ostala bez posla, da stan plaćam 350 maraka i da nam poslije računa gotovo ništa ne ostane.

Medicinska sestra donijela je dječaku supu i sendvič. On je odmah prepolovio sendvič i pružio mi veći dio.

„MAMA, UZMI TI. JA SAM DANAS JEO U ŠKOLI!“

Ljekar je izašao iz ordinacije, a ja sam pokušavala da zaustavim suze.

Poslije pregleda objasnio mi je da sin mora redovno da jede i da će nas povezati sa socijalnom službom kako bismo dobili pomoć.

Te večeri vratili smo se kući sa nekoliko namirnica koje nam je sestra poklonila.

Mislila sam da je najgore prošlo.

Ali sutradan me je pozvala učiteljica.

„Morate doći u školu. Radi se o vašem sinu.“

Srce mi je stalo. Pomislila sam da mu je ponovo pozlilo.

Kada sam stigla, učiteljica je sjedila za stolom i plakala. Ispred nje je ležala sveska mog dječaka.

„Juče smo pisali sastav na temu ‘Moja najveća želja’. Morate ovo pročitati.“

Otvorila sam svesku.

„Ja ne želim bicikl ni telefon. Želim da moja mama opet jede sa mnom. Ona uvijek kaže da je već jela, ali ja znam da nije. Nekad se pravim da sam sit da bi njoj ostalo. Volio bih da imam posao, pa da joj kupim hljeb svaki dan.“

Nisam uspjela da pročitam posljednju rečenicu.

Učiteljica mi je tada rekla da je moj sin već dvije nedjelje donosio kući dio školskog obroka. Govorio je kuharici da čuva za kasnije.

„Mislili smo da je izbirljiv. Nismo znali da hranu nosi vama.“

Istog dana škola je pomogla da podnesemo zahtjev za socijalnu pomoć. Jedna majka iz razreda ponudila mi je posao u maloj pekari.

Nisam željela milostinju. Željela sam priliku da radim.

Već narednog ponedjeljka počela sam da radim jutarnju smjenu.

Prvu platu dobila sam poslije mjesec dana. Kupila sam namirnice, platila račune i odnijela kući veliku kesu peciva.

Sin je sjedio za stolom i radio domaći.

„Mama, jesmo li danas bogati?“, upitao je kada je vidio pun frižider.

„Nismo, sine. Ali imamo dovoljno.“

Izvadila sam dva tanjira i sjela pored njega.

Počeo je da jede, ali je poslije nekoliko zalogaja zastao.

„MAMA, JE L’ TI STVARNO JEDEŠ ILI SE OPET PRAVIŠ?“

Uzela sam komad hljeba i pojela ga pred njim.

Tek tada je nastavio da jede.

Prošlo je šest mjeseci. Još živimo skromno, još pazim na svaku marku, ali moj sin više ne ostavlja hranu u džepovima.

Prije nekoliko dana pronašla sam onu staru salvetu u kojoj je čuvao pola kifle. Nisam imala snage da je bacim.

A sinoć, dok sam ga pokrivala, zagrlio me je i prošaputao:

„MAMA, SAD VIŠE NE MORAM DA BUDEM GLADAN DA BI TI JELA, JE LI TAKO?“

„Ne moraš, ljubavi.“

Okrenula sam se da ne vidi moje suze.

Jer moje dijete sa sedam godina nije maštalo o igračkama. Maštalo je o danu kada njegova majka više neće biti gladna.