Kad sam se vratila, sjedila je za stolom i pred sobom držala našu staru fotografiju. Na njoj smo bile nas dvije, snimljene na dan kad sam pošla u prvi razred. Prešla je prstom preko mog lica i upitala: „Znaš li gdje je ova djevojčica?“

„Tu sam, mama.“ Sjela sam pored nje. Pogledala me ljubazno, kao strankinju koja joj donosi ručak. „Ona bi sad već trebalo da se vrati iz škole“, rekla je. Nisam imala snage da joj ponovo objašnjavam da imam trideset osam godina.

Narednih sedmica prozori su postali njen najveći nemir. Svakog popodneva čekala je djevojčicu sa fotografije. Jednog dana izašla je iz kuće dok sam bila u prodavnici. Komšija ju je pronašao dvije ulice dalje, promrzlu, kako zaustavlja prolaznike i pita jesu li vidjeli njenu kćerku. Te večeri sam prvi put zaključala kapiju i dugo plakala zbog toga.

Organizovala sam da žena dolazi nekoliko sati dok radim. Mama je u početku odbijala pomoć, a onda je počela da je zove mojim imenom. Bilo je bolno gledati kako drugu osobu prepoznaje lakše nego mene. Ipak, svaki put kad bih se vratila, sjela bih s njom i pričala joj ono čega se sjećala: kako me učila da vozim bicikl, kako je sama krečila našu sobu, kako smo od posljednjih para kupile tortu za moj deseti rođendan.

Jednog jutra našla sam je budnu prije svih. Sama je skuhala kafu i stavila dvije šolje na sto. „Sanjala sam da sam te izgubila“, rekla je. Zatim me pogledala pravo u oči i izgovorila moje ime. Srce mi je zastalo. Pitala me jesam li jela i zašto izgledam umorno. Pričale smo skoro sat, kao nekada.

Pred podne zbunila se usred rečenice. Ustala je i pitala kada će njena mama doći po nju. Nisam joj rekla da je opet zaboravila. Samo sam joj pružila ruku i rekla da ćemo je čekati zajedno.

Ta kafa nije vratila moju mamu kakva je bila. Ali pokazala mi je da je, negdje između svih izgubljenih dana, još uvijek tu. Danas više ne čekam da me svakog jutra prepozna. Čuvam fotografiju na stolu i ostajem pored nje kad se uplaši. Ona je mene toliko puta našla kad sam bila mala. Sada je red na mene da pronađem nju.