Na računu je pisalo da moj smještaj svakog mjeseca plaća čovjek po imenu Milan Petrović. Ruke su mi zadrhtale. To ime nisam izgovorila skoro trideset godina. Milan je bio moj sin iz prvog braka, kojeg sam izgubila kada je imao samo devet godina.

„Odakle vam ovo ime?“, upitala sam upravnicu.

„Gospođo, taj čovjek redovno uplaćuje novac. Nikada nije zakasnio ni jedan dan.“

Sjela sam i zaplakala. Poslije razvoda bivši muž odveo je Milana u drugi grad. Godinama sam pokušavala da ga pronađem, ali svaki moj pokušaj završavao se bez odgovora. Kada je postao punoljetan, poslala sam mu pismo. Nikada mi nije odgovorio.

„On zna da sam ovdje?“, prošaputala sam.

Upravnica je klimnula glavom.

„Dolazio je nekoliko puta. Zamolio nas je da vam ne govorimo.“

Nisam mogla da razumijem zašto bi čovjek koji nije želio da me vidi plaćao moj boravak.

Istog popodneva pozvala sam kćerku.

„Zašto si mi rekla da više nemaš novca?“

Dugo je ćutala, a onda počela da plače.

„Mama, htjela sam da te odvedem kući. Nisam mogla više da podnesem da te brat izdržava, a ja dolazim samo nedjeljom.“

„Kakav brat? Ti znaš za Milana?“

„Znam, mama. Pronašao me je prije dvije godine.“

Spustila sam telefon. Dvoje moje djece razgovaralo je, viđalo se i dogovaralo, a ja nisam znala ništa.

Sutradan je upravnica ponovo došla u moju sobu.

„Imate posjetu.“

Na vratima je stajao visok čovjek prosijede kose. U rukama je držao malu kesu sa mandarinama.

„Sjećaš li se, mama, da si mi ih uvijek kupovala kada sam bio bolestan?“

Prepoznala sam njegove oči.

„Milane…“

Prišao mi je, ali nije me odmah zagrlio.

„Godinama sam mislio da si me ostavila. Otac mi je govorio da nisi željela da me vidiš.“

„Sine, tražila sam te!“

„Znam. Prije dvije godine pronašao sam tvoja pisma među njegovim stvarima. Sačuvao ih je, a nikada mi ih nije dao.“

Tada me je prvi put zagrlio.

Plakala sam toliko da nisam mogla da izgovorim nijednu riječ.

„Zašto mi nisi ranije došao?“, pitala sam.

„Plašio sam se da me nećeš prepoznati. A onda sam saznao da si u domu i odlučio da bar nešto učinim za tebe.“

Nekoliko dana kasnije došla je i kćerka. Prvi put poslije trideset godina sjedila sam za istim stolom sa oboje svoje djece.

Milan me je pitao želim li da pređem kod njega. Rekla sam da ću još malo ostati u domu, jer sam tamo stekla prijatelje, ali da želim da ga viđam.

Danas me kćerka posjećuje srijedom, a Milan dolazi subotom.

Prošle subote donio je staru fotografiju na kojoj ga držim za ruku ispred škole.

Na poleđini je dječjim rukopisom pisalo: „Moja mama je najbolja na svijetu.“

Pogledala sam ga, a on je tiho rekao:

„Nisam to nikada prestao da mislim. Samo mi je trebalo trideset godina da saznam istinu.“

Tog dana sam shvatila da me najviše nije boljelo što sam ostala u domu, nego što sam toliko godina vjerovala da me moje dijete zaboravilo.