Sin je spustio račun na sto i pogledao me kao da sam najveći neprijatelj.

„Mama, nemoj da me lažeš. Jesi li sestri dala 7.000 eura ili nisi?“

„Nisam, sine. Nisam joj dala ni jedan jedini euro!“

Lice mu je problijedjelo. Sjeo je i pokazao mi račun za renoviranje porodične kuće koju smo naslijedili od pokojnog muža.

„Onda mi objasni kako je ona platila svoj dio radova novcem koji je trebalo da bude na našem zajedničkom računu!“

Zaledila sam se. Kuću smo dogovorili renovirati i podijeliti na dva stana. Sin je uplatio 14.000 eura, a kćerka je trebalo da uplati još 7.000. Međutim, ona mjesecima nije imala posao.

„Odakle joj novac?“, upitala sam.

„Upravo to pokušavam da saznam! Majstori tvrde da su dobili samo polovinu novca, a ona mi je juče rekla da si joj ti pozajmila ostatak!“

Odmah sam pozvala kćerku. Nije se javljala. Tek poslije petog poziva podigla je slušalicu.

„Mama, molim te, nemoj ništa govoriti dok ne dođem!“

„Kasno je! Brat ti sjedi pored mene. Dolazi odmah!“

Pojavila se nakon dvadeset minuta, uplakana i vidno potresena.

Sin je ustao.

„Gdje je moj novac?“

Kćerka je spustila pogled.

„Potrošila sam ga.“

„NA ŠTA SI POTROŠILA SEDAM HILJADA EURA?!“

Tada je priznala da njen muž već godinu dana krije dugove. Pozajmljivao je novac, obećavao da će vratiti, a onda počeo da uzima i iz njihove zajedničke ušteđevine.

„Prijetili su da će nam zaplijeniti automobil. Uzela sam novac za renoviranje i vratila njegove dugove.“

Sin je bijesno udario dlanom o sto.

„Znači, ja radim po dvije smjene da sredim očevu kuću, a tvoj muž troši moj novac?!“

„Mislila sam da ću ga vratiti prije nego što saznaš!“

„A majku si htjela da uvučeš u laž?“

Kćerka je počela da jeca.

Tada sam je pitala samo jedno:

„Zna li tvoj muž šta si uradila?“

Klimnula je glavom.

„On mi je rekao da kažem da si mi ti dala novac.“

To me je pogodilo više od svega.

Istog popodneva pozvala sam zeta da dođe. Pred svima je priznao dugove, ali je pokušao da okrivi kćerku što nije sačuvala novac.

Tada sam prvi put povisila glas.

„Nećeš moju djecu zavađati zbog svojih dugova!“

Sin je zahtijevao da mu novac bude vraćen. Zet je prodao automobil, a za ostatak su potpisali sporazum o otplati.

Renoviranje je zaustavljeno.

Kćerka se nekoliko sedmica kasnije odselila od muža. Nije tražila da joj oprostimo, već je pronašla posao i počela bratu da vraća svaki euro.

Danas ponovo razgovaraju, ali povjerenje se još nije potpuno vratilo.

A ja sam naučila nešto bolno: porodicu ponekad ne razori novac koji nedostaje, nego laž kojom pokušavamo da sakrijemo istinu.