Kad sam joj rekao koliko parfem košta, Sonja me pogledala kao da sam rekao nešto strašno.

„Upravo zato ga i neću“, rekla je. „Ti i dalje misliš da se sve može riješiti novcem.“

Tu sam prvi put zaćutao.

Stajao sam nasred marketa sa kutijom parfema na kasi i osjećao se kao potpuni idiot. Mislio sam da ću je impresionirati, a zapravo sam je samo podsjetio koliko smo se udaljili.

Pitao sam je kada završava smjenu.

„Zašto?“

„Da popijemo kafu. Bez parfema. Bez gluposti.“

Dugo me gledala, pa pristala.

Sjela je preko puta mene u malom kafiću iza marketa. Bila je ista Sonja koju sam pamtio po osmijehu, ali život joj je ostavio trag na licu. Rekla mi je da se udala nekoliko godina nakon što sam otišao, dobila kćerku i razvela se. Poslije razvoda ostala je sama s kreditom i djetetom.

„A ti?“ pitala je.

Počeo sam da pričam o Americi, poslu, kući, automobilima, putovanjima.

Prekinula me.

„Nisam te pitala šta imaš. Pitala sam kako si.“

To pitanje me pogodilo jače nego što sam očekivao.

Istina je bila da sam deset godina radio po cijele dane. Imao sam novac, ali nisam imao brak, djecu ni nekoga kome bih se vraćao kući. Sve ono zbog čega su mi ljudi u rodnom kraju govorili da sam se „snašao“ odjednom mi je djelovalo prilično prazno.

Počeli smo povremeno da se viđamo.

Bez velikih obećanja.

Jednog dana sam joj ponudio da napusti market i da joj pomognem da otvori mali salon koji je godinama željela.

Odmah je odbila.

„Neću da mi budeš gazda niti spasitelj.“

Tada sam shvatio da je ovo ona ista djevojka u koju sam nekada bio zaljubljen. Tvrdoglava i ponosna.

Nekoliko mjeseci kasnije vratila je kredit sama. Ja sam u međuvremenu odlučio da ne ostanem trajno u Americi. Pokrenuo sam posao koji sam mogao voditi i iz rodnog grada.

Nismo se odmah pomirili.

Trebalo nam je skoro godinu dana da ponovo izgradimo ono što smo nekada imali.

A parfem od 500 eura?

Ostao je kod mene neotvoren mjesecima.

Na njen rođendan nisam joj ga poklonio.

Donio sam joj običan buket i knjigu koju je nekada voljela.

Tada se prvi put nasmijala i rekla:

„E, sad si malo više onaj stari ti.“

Tek tada sam shvatio da sam se poslije deset godina iz Amerike vratio sa punim koferima stvari, a da sam tek kraj Sonje počeo da učim šta zaista vrijedi.