Te noći sam saznala ko ulazi u njenu sobu

„Onaj čiko koji stoji kod vrata dok spavam.“

Osjetila sam kako mi se stomak steže. Pitala sam je kako izgleda, ali samo je spustila glavu.

„Ne vidim mu lice. Kad otvorim oči, ode.“

Te noći nisam rekla ništa mužu. Sačekala sam da ćerka zaspi, ugasila svjetlo u hodniku i sjela u dnevnu sobu. Ostavila sam vrata njene sobe malo odškrinuta.

Prošao je jedan sat. Pa drugi.

Oko dva iza ponoći čula sam škripu.

Neko je zaista otvorio vrata njene sobe.

Skočila sam i potrčala hodnikom. Vrata su bila širom otvorena, a ćerka je sjedila na krevetu i plakala.

„Bio je opet!“

Pregledala sam cijelu kuću. Prozori zatvoreni, ulazna vrata zaključana. Nikoga.

Ujutro sam kupila malu kameru i postavila je u hodnik tako da snima vrata njene sobe. Mužu sam rekla da želim provjeriti da li možda mjesečari.

Prve dvije noći ništa.

Treće noći, u 2:47, telefon mi je zazvonio. Kamera je registrovala pokret.

Otvorila sam snimak i zaledila se.

Vrata sobe su se polako otvorila.

A onda je u kadar ušao — moj muž.

Gledala sam nekoliko sekundi ne vjerujući. Ušao je u sobu i nakon manje od minute izašao noseći ćerkinu deku.

Probudila sam ga i zahtijevala objašnjenje.

Čovjek me gledao potpuno zbunjeno.

„Ja nisam ustajao.“

Pokazala sam mu snimak.

Preblijedio je.

Tada smo shvatili nešto još čudnije. Na snimku je hodao ukočeno, zatvorenih očiju. Odveli smo ga ljekaru i nakon pregleda i praćenja spavanja dobili objašnjenje — mjesečario je. Godinama je povremeno ustajao u snu, ali niko to nije primjećivao.

Ćerka ga u mraku nije prepoznavala. Vidjela bi samo visoku siluetu pored kreveta. Ponekad bi joj u snu namještao jastuk ili povlačio deku, pa je zato govorila da je „nešto dira“.

Kada smo joj pokazali snimak po danu, odmah je viknula:

„To je taj čiko!“

Muž je zanijemio.

Te večeri smo zaključali vrata njene sobe tako da ih ona može otvoriti iznutra, a on je počeo pratiti preporuke ljekara i osigurali smo kuću zbog epizoda mjesečarenja.

Nekoliko nedjelja kasnije pitala sam ćerku da li „čiko“ još dolazi.

Nasmijala se.

„Ne. Sad znam da je to tata.“

Muž se nasmijao, a onda ozbiljno dodao:

„Dobro je što si joj vjerovala.“

Ta rečenica mi je ostala u glavi.

Jer od tada, kad mi dijete kaže da se nečega boji, prvo je saslušam — pa tek onda tražim objašnjenje.