Onda je stiglo pismo Crvenog krsta. Majka ga je otvorila drhtavim rukama, pročitala nekoliko redova i sjela na pod. Počela je da plače, a ja sam pomislio da su nam konačno javili gdje je tata sahranjen.

Ali majka je kroz suze izgovorila: „ŽIV JE! SINE, TVOJ TATA JE ŽIV!“

Nisam razumio zašto plače ako je živ. Zgrabio sam je za ruku i pitao kada će doći kući. Rekla je da je zarobljen, da se nalazi daleko i da još ne znaju kada će ga pustiti.

Od tog dana svako jutro sam stajao pored prozora. Kad god bi se zaustavio neki automobil, trčao sam prema vratima. Majka me je molila da prestanem, ali nisam mogao.

Prošli su mjeseci. Stigla je još jedna vijest. Tata je prebačen u drugi logor. Bio je živ, ali teško bolestan. Majka je prodala nekoliko stvari iz kuće kako bi mu preko humanitarne organizacije poslala paket.

U paket sam stavio svoj mali crveni automobil. Bio mi je najdraža igračka.

„Neka tata ima nešto moje dok ne dođe“, rekao sam.

Nekoliko sedmica kasnije stiglo je njegovo prvo pismo. Majka mi ga je čitala toliko puta da sam svaku riječ naučio napamet.

„Sine moj, čuvaj mamu. Kad se vratim, opet ćemo zajedno voziti naš auto.“

A onda je nastala tišina. Tri mjeseca nijedne vijesti.

Jednog hladnog decembarskog jutra neko je zakucao na vrata. Majka je otvorila, a ispred nje stajao je nepoznat, mršav čovjek u prevelikoj jakni.

Imao je bradu, upale obraze i jedva se držao na nogama.

Majka je vrisnula njegovo ime.

Ja sam se sakrio iza nje. Nisam prepoznao čovjeka kojeg sam toliko dugo čekao.

On je polako kleknuo, raširio ruke i zaplakao.

„Sine, zar nećeš zagrliti tatu?“

Prepoznao sam glas. Isti onaj koji sam slušao u snovima.

Potrčao sam prema njemu toliko snažno da smo obojica pali na koljena.

„TATA, NEMOJ VIŠE NIKAD DA ODEŠ!“, vikao sam.

Stezao me je i plakao kao dijete.

Iz džepa je izvadio moj mali crveni automobil. Bio je izgreban, bez jednog točka, ali ga je sačuvao.

„Ovo me je podsjećalo da moram izdržati i vratiti se tebi.“

Godinama kasnije saznao sam koliko je propatio. Nikada nije želio da mi priča sve. Samo bi rekao da su ga misli na nas održale u životu.

Danas sam odrastao čovjek i imam svoju djecu. Tata je ostario, ruke mu drhte, a koraci su mu sve sporiji.

Ali jednu stvar nikada nisam zaboravio.

Onaj dječak koji je svake noći sanjao očev zagrljaj konačno ga je dočekao.

A mali crveni automobil i danas čuvam u staklenoj vitrini. Ne vrijedi ništa u novcu, ali za mene vrijedi više od svega što posjedujem.

Jer dok su mnogi cijelog života čekali svoje najmilije, ja sam imao sreću da jednog decembarskog jutra ponovo izgovorim riječ koju sam se plašio da više nikada neću reći.

TATA!