Ginekolog me je pregledao i rekao da imam infekciju koja može da izazove upravo peckanje i nelagodu koje sam osjećala. Odmah sam ga pitala da li to znači da me muž vara. Doktor me je zaustavio prije nego što sam napravila zaključak i objasnio da se uzrok ne može utvrditi samo na osnovu simptoma i da prvo treba uraditi nalaze.

Kući sam došla potpuno uznemirena. Mužu nisam ništa rekla dok nisam dobila rezultate. Kada su stigli, doktor mi je objasnio da nije riječ o nečemu što automatski dokazuje prevaru i da se slične tegobe mogu javiti i poslije prvih odnosa, zbog promjene vaginalne flore, iritacije ili drugih uobičajenih razloga. Dobila sam terapiju i savjet da se, ako bude potrebno, pregleda i suprug.

Mene, međutim, nije mučila samo infekcija. Mučilo me to što sam u glavi već napravila cijelu priču, a da ga nisam ništa pitala. Kada sam mu konačno pokazala nalaz, prvo se uplašio da mi je prenio nešto, a onda priznao da je i on nekoliko dana osjećao blagu iritaciju, ali je ćutao jer ga je bilo sramota.

Otišao je na pregled. Ispostavilo se da nema ono čega smo se oboje bojali, ali je doktor kod njega pronašao gljivičnu infekciju koja može prelaziti između partnera i vraćati se ako se ne liječe oboje. Dobili smo terapiju u isto vrijeme.

Najveći problem ipak nije bio medicinski. Tek tada smo shvatili koliko smo oboje neiskusni i koliko smo se stidjeli da pričamo o stvarima koje se tiču sopstvenog tijela. Ja sam trpjela jer sam mislila da „tako treba“, a on je ćutao jer nije htio da ispadne neznalica.

Poslije nekoliko nedjelja simptomi su nestali. Ono što mi je ostalo mnogo duže bila je lekcija da brak ne znači da automatski znaš sve o bliskosti, tijelu ili zdravlju.

Danas mi je pomalo nevjerovatno što sam tog jutra izašla od ginekologa uvjerena da mi se brak raspada. Zapravo, taj pregled nas je prvi put natjerao da razgovaramo bez srama. I baš tada je naš brak počeo da liči na ono što sam mislila da brak treba da bude — ne savršen, nego iskren.