Nisam rekao ni riječ. Spustio sam torbu sa hranom pored njenih nogu i krenuo nazad prema autobusu. Iza sebe sam čuo smijeh njenog društva, a zatim njen glas: „Stvarno ne znam ko je čovjek.“

Te riječi boljele su više od svih godina siromaštva. Nisam plakao kada mi je žena umrla, jer sam morao ostati jak zbog ćerke. Nisam plakao ni dok sam prodavao posljednje ovce da bih joj platio školarinu. Ali te večeri, čim sam ušao u praznu kuću, slomio sam se.

Tri dana kasnije ćerka me je pozvala. Nisam se javio. Poslala je poruku: „Tata, morala sam. Oni su svi iz bogatih porodica. Stidjela sam se da saznaju odakle dolazim.“

Odgovorio sam samo: „Nisi se stidjela sela. Stidjela si se mene.“

Mjesecima se nismo čuli. Nastavio sam raditi, ali joj više nisam slao novac. Mislio sam da je dovoljno odrasla da sama izabere kakav život želi. Onda se jedne hladne večeri pojavila pred vratima. Bila je bez kaputa, uplakana i sa koferom u ruci.

Rekla je da je izbačena sa fakulteta jer školarina nije bila plaćena. Novac koji sam joj slao trošila je na skupu odjeću, izlaske i stan koji je dijelila sa prijateljicama. Kada više nije mogla pratiti njihov život, iste djevojke pred kojima me se odrekla izbacile su je iz stana.

„Nemam gdje“, prošaptala je.

Pustio sam je unutra, dao joj da jede i namjestio krevet. Ali prvi put u životu nisam odmah riješio njen problem. Rekao sam da ću joj pomoći samo ako se zaposli i sama zaradi dio školarine.

Počela je raditi u pekari. Ustajala je prije zore, a poslije smjene učila. Nakon nekoliko mjeseci vratila se na fakultet. Mislio sam da je konačno shvatila.

Onda sam dobio poziv od dekana. Ćerka je predložena za studentsku nagradu i željeli su da prisustvujem dodjeli. Odbio sam, ali dekan je insistirao: „Ona je tražila da baš vi uručite nagradu.“

Kada sam izašao na binu u svom starom odijelu, u sali su sjedile i djevojke pred kojima me nekada nije poznavala. Ćerka je uzela mikrofon i rekla:

„Ovaj čovjek nije stranac. On je moj otac. Dok sam se ja stidjela njegovih ispucalih ruku, te ruke su radile da bi moje bile čiste. Lagala sam da nemam roditelje, a zapravo nisam bila dostojna roditelja kojeg imam.“

Sala je utihnula. Prišla mi je i pred svima me zagrlila.

Nisam joj odmah rekao da je sve zaboravljeno. Neke riječi ostave ožiljak čak i kada oprostiš. Ali kada sam osjetio kako mi na ramenu plače kao djevojčica koju sam nekada nosio kroz snijeg, znao sam da nisam uzalud žrtvovao život za nju.

Danas je završila fakultet i vratila se u naše selo. Na zidu svoje kancelarije drži fotografiju mene pored ovaca, u radnoj odjeći. Ispod nje piše:

„Moj otac nije imao mnogo, ali je meni dao sve.“