Medicinska sestra je otvorila torbu pred nama. Unutra su bile dvije uredno složene haljine, stara fotografija sina i mala kutija sa kolačima kojima je istekao rok prije više mjeseci. Čuvala ih je za dan kada će doći po nju.
Ispod odjeće nalazilo se trideset neotvorenih pisama. Svakog petka pisala mu je po jedno, ali ih nikada nije poslala jer nije znala njegovu novu adresu. U posljednjem je napisala: „Ako ne možeš doći po mene, samo reci. Raspakovaću torbu.“
Sin je stigao tek kada su ga pozvali zbog sahrane. Pred svima je tvrdio da je često zvao i da mu osoblje nije govorilo koliko je majka loše. Direktor doma donio je evidenciju poziva. Za osam mjeseci nije nazvao nijednom.
„Bio sam zauzet“, rekao je. „Imao sam problema sa stanom.“
Tada je notar koji je došao zbog bakinih stvari izvadio dokument. Baka je kuću prepisala domu u zamjenu za doživotnu njegu. Sin se razbjesnio, jer je upravo kuću prodao prije nego što ju je smjestio. Kupcu je obećao da će vlasništvo riješiti kada majka potpiše papire.
Baka nikada nije potpisala. Sačuvala je originalni vlasnički list u torbi, uvjerena da će se vratiti kući. Sin je uzeo kaparu i potrošio je, iako kuća nije bila njegova.
Kupac je podnio prijavu, a policija je pronašla falsifikovan predugovor. Sin je pokušao okriviti majku, govoreći da je bila zaboravna. Ljekarski nalazi su pokazali da je do posljednjih dana bila potpuno svjesna.
Na sahrani je nosio najveći vijenac. Kada je prišao kovčegu, sestra iz doma pružila mu je posljednje pismo. Pročitao ga je i prvi put zaplakao. Baka ga nije proklinjala. Napisala je samo: „Sine, nisam ljuta što nisi došao. Žao mi je što si mislio da ću prestati čekati.“
Kuća je zaista pripala domu i pretvorena je u mali dnevni centar za usamljene stare ljude. Na ulazu danas stoji njena fotografija sa torbom u krilu.
Sin je dobio uslovnu kaznu i morao vratiti kaparu. Govorio je da je izgubio kuću zbog jedne odluke. Istina je bila teža: kuću je izgubio onog dana kada je majku ostavio sa dvije haljine i obećanjem da će se vratiti za nekoliko dana.
