Ispostavilo se da ona živi u staroj, trošnoj kući na kraju grada, sa dvoje male djece i teško bolesnom majkom.

Stajao sam pred kapijom kada sam začuo dječiji plač. Vrata je otvorila djevojčica od sedam godina.

„Tražite mamu? Ona je u bolnici“, rekla je tiho.

U tom trenutku iza nje se pojavio dječak koji je u rukama držao praznu šerpu.

„Bako, je li ovaj čiko donio nešto za jelo?“

Srce mi se steglo. Ušao sam u dvorište i ugledao stariju ženu kako jedva ustaje iz kreveta pored prozora.

Objasnila mi je da je njena kćerka Milica prije mjesec dana dobila otkaz jer je često izostajala s posla zbog bolesne majke i djece. Nedugo zatim završila je u bolnici zbog iscrpljenosti.

„Znate li vi koliko je ona pričala o vama?“, upitala me starica.

Zbunio sam se.

„Govorila je da svakog jutra dolazi jedan usamljeni gospodin i da joj je žao što nema nikoga. Čak vam je nekoliko puta kafu platila od svoje dnevnice.“

Nisam mogao da izgovorim ni riječ.

Otišao sam pravo u prodavnicu, kupio namirnice i vratio se. Djeca su me gledala kao da sam im donio najveće bogatstvo.

Sutradan sam otišao u bolnicu.

Kada me je Milica ugledala, zaplakala je.

„Kako ste me pronašli?“

„Nije važno. Zašto mi nisi rekla da ti treba pomoć?“

Obrisala je suze.

„Zato što sam brinula o vama jer ste mi dragi, a ne zato što sam nešto očekivala.“

Tog trenutka odlučio sam da više neću biti samo čovjek koji svakog jutra sjedi sam u kafiću.

Počeo sam da pomažem njenoj porodici. Djecu sam vodio u školu, majku na preglede, a Milici sam pomogao da pronađe novi posao.

Jednog dana njen sin me je uhvatio za ruku.

„Čiko, mogu li da te zovem deda? Mi nemamo dedu.“

Okrenuo sam glavu da ne vidi suze.

„Možeš, sine. Ako ti to želiš.“

Prošle su tri godine.

Danas imam 68 godina. Svake nedjelje za mojim stolom sjedi petoro ljudi. Djeca se svađaju ko će sjediti pored mene, Milica sprema ručak, a njena majka me stalno opominje da ne donosim toliko poklona.

Prije nekoliko dana djevojčica je u školi dobila zadatak da napiše sastav o svojoj porodici.

Pročitala mi je posljednju rečenicu:

„Moj deda nije tatin ni mamin tata. On je jednog dana došao na našu kapiju i od tada više niko u našoj kući nije sam.“

Zaplakao sam kao dijete.

A onda mi je Milica pružila mali, uokvireni papir. Na njemu je pisalo:

„Hvala vam što ste nam postali porodica.“

Četrdeset godina sam radio, štedio i mislio da je najveća nesreća ostarjeti bez vlastite djece.

Danas znam da sam griješio.

Nisam dobio porodicu rođenjem. Dobio sam je onog dana kada sam odlučio da ne okrenem glavu od tuđe nevolje.