…zastala, pogledala me pravo u oči i rekla:

„Nemoj ni da pomisliš da me pitaš je li tvoje dijete. Taj dječak nema nikakve veze s tobom!“

Njen muž je primijetio da nešto nije u redu. Prišao je, pružio mi ruku i predstavio se. Dječak je stajao pored njega, a ja nisam mogao da skinem pogled s njegovog lica.

„Tata, hajdemo!“, povikao je mališan i uhvatio ga za ruku.

Ta jedna riječ pogodila me jače nego bilo šta u životu.

Zamolio sam bivšu suprugu da razgovaramo nasamo. Pristala je, ali tek sljedećeg dana.

Našli smo se u kafiću u kojem smo nekada zajedno sjedili.

„Reci mi samo jedno. Jesi li bila trudna kada si otišla?“

Spustila je šoljicu i nasmijala se, ali u njenim očima nije bilo radosti.

„Znaš li koliko sam puta plakala zbog tebe? Koliko sam pregleda prošla dok si ti sa svojim roditeljima odlučivao da nisam dovoljno dobra da rodim nasljednika?“

Ćutao sam.

„Šest godina nakon razvoda upoznala sam sadašnjeg muža. Poslije dvije godine dobili smo sina, a zatim i kćerku.“

Osjetio sam kako mi lice gori. Dječak nije mogao biti moj. Prošlo je previše godina.

„Ali kako onda toliko liči na mene?“, izletjelo mi je.

Pogledala me zapanjeno.

„Ti stvarno misliš da se čitav svijet vrti oko tebe?“

Ustala je da ode, ali sam je zamolio da ostane još minut.

„A šta ako problem nikada nije bio u tebi?“

Zastala je.

Priznao sam joj da sam se prije četiri godine ponovo oženio. I druga supruga nije uspijevala da zatrudni. Nakon brojnih pregleda ljekari su ustanovili da ja imam ozbiljan problem s plodnošću.

„Znači, ostavio si me zbog nečega za šta možda uopšte nisam bila kriva?“, upitala je drhtavim glasom.

Klimnuo sam glavom.

„I znaš li šta je najgore?“, nastavila je. „Tvoja majka me je posljednjeg dana nazvala jalovom i rekla da sam ti uništila život.“

Nisam imao opravdanje.

Kada sam se vratio kući, prvi put sam roditeljima ispričao šta su pokazali nalazi. Otac je ćutao, a majka je počela da plače.

„Mi smo samo željeli unuka“, prošaputala je.

„A ja sam zbog te vaše želje izgubio ženu koju sam volio!“, povikao sam.

Nekoliko dana kasnije poslao sam bivšoj supruzi poruku izvinjenja.

Odgovorila je kratko:

„Oprostila sam ti odavno. Ali nikada se ne bih vratila čovjeku koji me je ostavio kada mi je bilo najteže.“

Danas imam novac, veliku kuću i porodičnu firmu. Nemam djece. Moj drugi brak završio se prošle godine.

A žena koju sam smatrao nesposobnom da mi podari porodicu danas ima dvoje djece i muža koji je voli.

Najviše me boli što sam onog dana, kada sam je vidio srećnu, prvo pomislio da je njen sin možda moj.

Nisam se zapitao kako je živjela svih tih godina. Ponovo sam mislio samo na sebe.

I tek tada sam shvatio da najveći problem u našem braku nikada nije bio to što nismo imali dijete.

Bio sam to ja.