Haus majstor i stan u roze

…a ona stoji nasred dnevne sobe i gleda me kao da očekuje da nešto kažem.

„Nećete valjda odmah otići?“, pita.

Kažem da je kvar riješen i počnem pakovati alat. Ona se nasmije i pokaže prema aparatu za kafu.

„Bar jednu kafu. Deset minuta.“

Prihvatim. Sjednem, a ona donese dvije šoljice, pa umjesto preko puta mene sjedne na kraj kauča. Počne pričati kako živi sama, kako joj je muž mjesecima na terenu i kako u ovom stanu „poludi od tišine“.

Već sam počeo shvatati da odvod vjerovatno nije bio jedini razlog zbog kojeg me pozvala.

Tada joj zazvoni telefon.

Pogleda ekran i osmijeh joj nestane.

„Muž“, prošaputa.

Javi se sasvim normalno. Priča minut-dva, a onda naglo ustane.

„Kako misliš ispred zgrade?“

Pogleda mene.

„Rekao si da dolaziš sutra!“

Spusti telefon i problijedi.

„Morate odmah izaći.“

Uzmem torbu, ali ona pogleda prema ulaznim vratima i odmahuje glavom.

„Kasno je. Lift se već penje.“

Nisam mogao vjerovati u kakvu sam glupost upao zbog običnog odvoda. Kažem joj da nemam šta da krijem — došao sam da popravim kvar i imam račun i alat kao dokaz.

Ali ona odjednom kaže:

„Nije problem što ste majstor.“

„Nego šta je problem?“

Nije stigla odgovoriti. Ključ se okrenuo u bravi.

Ulazi čovjek sa putnom torbom. Pogleda mene, pa nju, pa moju torbu sa alatom.

„Ko je ovo?“

Objasnim mirno zbog čega sam došao. On klimne glavom, ostavi torbu i ode pravo u kupatilo. Čujem vodu. Provjerava odvod.

Vraća se i kaže: „Radi.“

Pomislio sam da je neprijatnost završena.

Onda ugleda dvije šoljice kafe.

„A ovo?“

Žena počne da zamuckuje, a ja kažem da me ponudila kafom prije nego što krenem.

Čovjek me nekoliko sekundi odmjerava, a onda prasne u smijeh.

„Čovječe, vi nemate pojma.“

Pogleda ženu.

„Koliko si ih već zvala?“

Nastane muk.

Meni ništa nije jasno.

Tada otvori ladicu komode i izvadi nekoliko računa: električar, monter klime, serviser veš-mašine, internet tehničar… Sve intervencije posljednja dva mjeseca.

„Svake sedmice se nešto pokvari“, kaže.

Ona pocrveni.

Ali onda čujem objašnjenje koje nisam očekivao.

Nije tražila ljubavnike.

Muž joj je mjesecima radio van grada, ona se nedavno doselila i nije poznavala gotovo nikoga. Bila je toliko usamljena da je izmišljala sitne kvarove samo da neko dođe, popriča s njom i popije kafu.

Čep u odvodu je, priznala je, sama napravila.

Muž je dugo ćutao. Onda je sjeo pored nje i pitao: „Zašto mi nisi rekla koliko ti je teško?“

Spustila je glavu i zaplakala.

Ja sam polako uzeo alat i krenuo prema vratima.

Čovjek me zaustavio i pružio mi novac.

„Koliko dugujem?“

Rekao sam cijenu intervencije.

Dodao je još za kafu.

Nisam prihvatio.

Poslije dvadeset godina ovog posla mislio sam da znam sve razloge zbog kojih ljudi zovu haus majstora.

Tog dana sam shvatio da ponekad kvar uopšte nije u cijevima.