Kada smo se svi okupili, atmosfera je bila neprijatno svečana. Tetke su već šaputale o kući, rođaci su nagađali koliko ima na računu, a stric je sve vrijeme mirno sjedio i posmatrao nas.
Onda je rekao: „Vidim da ste vi već podijelili sve što imam, pa da vam olakšam.“
U sobi je nastala tišina.
Rekao nam je da kuće u Austriji nisu njegove. Jedna je bila službena, drugu je davno prodao poslije razvoda. Njive u selu jesu njegove, ali velika ušteđevina o kojoj svi pričaju ne postoji. Veći dio novca potrošio je tokom posljednjih godina na liječenje i na pomoć nekim ljudima za koje niko od nas nije znao.
Nekoliko rođaka se odmah razočaralo. Jedan je čak pitao: „Pa zašto si nas onda sve zvao?“
Stric se nasmijao i izvadio fasciklu.
Rekao je da ipak ima nešto vrijedno: staru kuću, nešto zemlje i dovoljno novca da pokrene mali posao. Ali nije želio da to ostavi onome ko je najbliži po krvi, nego onome ko pokaže da umije nešto da napravi od toga.
Predložio je da zajedno obnovimo kuću i pokrenemo seosko domaćinstvo. Ko želi da radi, neka ostane. Ko je došao samo zbog nasljedstva, slobodno može da ide.
Prvih deset minuta niko nije rekao ništa.
Onda je moj rođak, koji je mjesecima pričao kako će „njemu sigurno pripasti njiva“, ustao i otišao. Za njim još dvoje. Ostali smo nas četvoro.
Narednih mjeseci stric nas je stvarno stavio na probu. Nije dijelio novac. Tražio je plan, račune, dogovor, rad. Jedan po jedan, i ostali su odustajali. Na kraju smo ostali samo ja i moja sestra.
Tada nam je pokazao posljednji dokument. Kuću i zemlju je već ranije prebacio na fondaciju koju je osnovao. Dakle, ni nas dvoje ih nismo mogli naslijediti.
Pomislio sam da je cijela priča bila uzalud. A onda je objasnio da fondacija finansira djecu iz tog kraja koja žele da se školuju, a da nama nudi posao da vodimo domaćinstvo koje će taj fond finansirati.
„Htio sam da vidim ko od vas želi da gradi, a ko samo da uzme“, rekao je.
Sestra i ja smo pristali.
Danas to imanje ne pripada nijednom od nas, ali od njega živi nekoliko porodica, a svake godine stipendiju dobije nekoliko učenika iz našeg kraja.
Najzanimljivije je što se dio rodbine, koji je prvi otišao, kasnije vratio i pitao može li ipak da dobije „svoj dio“.
Stric im je samo pokazao ugovor fondacije i rekao: „Vaš dio je bio prilika. Niste je htjeli.“
