Fotografiju sam gledala nekoliko minuta. Čovjeka nisam prepoznavala, ali način na koji je stajao pored mog oca govorio je da nisu bili slučajni poznanici.

Istog dana otišla sam kod roditelja. Spustila sam fotografiju pred oca i pitala samo: „Ko je ovo?“

Čim ju je ugledao, promijenio je izraz lica.

„Odakle ti to?“

„Iz biblioteke. I nemoj mi reći da se ne sjećaš.“

Majka je iz kuhinje čula razgovor. Kada je vidjela fotografiju, sjela je bez riječi.

Otac je konačno rekao: „To je moj brat.“

Imala sam strica za kojeg nikada nisam čula.

Prije mnogo godina njih dvojica su zajedno držala malu knjižaru. Posao je propao, posvađali su se zbog dugova i prestali da razgovaraju. Ali to nije bio pravi razlog zbog kojeg je nestao iz naših života.

„Zašto je onda na fotografiji sa mnom?“, pitala sam.

Majka je tada prekinula oca.

„Zato što te je čuvao skoro godinu dana.“

Ostala sam zatečena.

Kada sam bila mala, otac je mjesecima radio u drugom gradu, a majka je imala ozbiljnih finansijskih problema. Stric je gotovo svakodnevno dolazio, vodio me u park i biblioteku i kupovao mi knjige.

Ona knjiga na mom kartonu zapravo je bila posljednja koju je pozajmio za mene.

„A zašto je vodite na moje ime kada sam imala pet godina?“

Otac je spustio pogled.

Bibliotečku karticu nije napravio stric.

Napravio ju je moj otac nekoliko dana nakon njihove posljednje svađe. Knjigu je namjerno ostavio evidentiranu, nadajući se da će se brat jednog dana vratiti da je razduži i da će tada razgovarati.

Nikada nije došao.

„Gdje je sada?“

Roditelji su ćutali.

Tada je majka rekla da je prije nekoliko godina pokušala da ga pronađe. Živio je u drugom gradu i nije želio kontakt sa porodicom.

Ali ja jesam.

Poslije nekoliko dana pronašla sam njegov broj. Pozvala sam ga i predstavila se.

Sa druge strane nastala je duga tišina.

A onda je čovjek rekao:

„Znao sam da ćeš jednog dana pronaći onu fotografiju.“

Pitala sam ga samo jedno:

„Zašto ste ostavili poruku u biblioteci?“

„Zato što nisam želio da ti roditelji ispričaju samo svoju polovinu priče.“

Dogovorili smo se da se vidimo.

Kada sam stigla, na stolu ispred njega ležala je ona knjiga.

I tada sam saznala posljednji dio priče.

Nije je zadržao zbog svađe, novca niti osvete. Unutra je na prvoj stranici bila moja dječja poruka, napisana krivim slovima:

„Čika, kad porastem, čitaćemo opet zajedno.“

Zbog toga je nikada nije vratio.

Poslije 26 godina knjiga je konačno vraćena u biblioteku.

Kaznu za kašnjenje bibliotekarka nam, uz smijeh, nije naplatila.

A ja sam iz biblioteke izašla sa nečim mnogo važnijim — sa čovjekom kojeg je moja porodica izbrisala sa fotografija, ali kojeg moje djetinjstvo očigledno nikada nije potpuno zaboravilo.