Notar je zastao, pogledao nas troje i počeo da čita očevo objašnjenje. Već poslije prve rečenice niko više nije govorio o osporavanju testamenta.

„Ako ovo slušate, vjerovatno ste ljuti što kuću nisam ostavio vama. Ali posljednjih pet godina imao sam dovoljno vremena da vidim ko me se sjeti kada mu ništa ne treba.“

Sestra je odmah spustila pogled. Brat je ćutao. Ni ja nisam mogla ništa da kažem. Svi smo imali svoje živote, porodice i obaveze. Oca smo zvali, ali mnogo rjeđe nego što smo sebi željeli priznati.

A onda je notar otkrio ko je nepoznata žena.

Zvala se Milena. Nije bila očeva ljubavnica, niti neka tajna rođaka kako smo u prvom trenutku pomislili. Bila je njegova komšinica iz susjedne ulice. Nakon što je otac počeo teško da se kreće, upravo mu je ona gotovo svakog dana donosila ručak, odlazila po lijekove i vodila ga na preglede.

Najviše me pogodila naredna rečenica.

„Nijednom nije tražila novac. A kada sam joj rekao da ću joj platiti što mi pomaže, naljutila se i rekla da bi isto učinila za svog oca da je živ.“

Brat je tada ustao i počeo da hoda po kancelariji. Rekao je da jedna komšinica ipak ne može vrijediti više od troje djece. Notar ga je prekinuo i nastavio da čita.

Otac je zapisao datume svojih posljednjih rođendana. Pored svakog je napisao ko ga je posjetio.

Prve godine došli smo svi. Druge samo sestra. Treće niko. Četvrte smo mu poslali novac i poklone. Posljednjeg rođendana nazvali smo ga telefonom, svako u drugo vrijeme.

Milena mu je tog dana napravila tortu i provela veče s njim.

U kancelariji je nastala potpuna tišina.

Na kraju pisma otac je napisao da nas voli i da nam ništa nije ostavio ne zato što želi da nas kazni, već zato što smo svi imali svoje stanove, poslove i sređene živote. Milena je živjela kao podstanar i brinula o njemu onda kada smo mi mislili da imamo vremena da ga posjetimo „sljedeće nedjelje“.

Ali tu nije bio kraj.

Notar nam je rekao da je Milena znala za testament — i da je nekoliko dana nakon očeve smrti došla kod njega.

Odrekla se kuće.

Tražila je samo da joj dozvoli da uzme jednu staru fotografiju na kojoj su ona i otac sjedili u dvorištu. Rekla je da ne želi imovinu zbog koje će se njegova djeca svađati.

Kuća je zbog njenog odricanja ipak pripala nama.

Brat, koji je deset minuta ranije najglasnije govorio da ćemo sve osporiti, više nije rekao ni riječ.

Kuću smo dobili.

Ali kada smo tog dana izašli iz kancelarije, niko od nas troje nije izgledao kao pobjednik. Otac nam je na kraju ipak ostavio ono što smo očekivali.

Samo nam je prije toga pokazao koliko smo ga skupo platili — vremenom koje mu nikada nismo dali.