Ja sam se ukočila i rekla mu da odmah izađe. On se nasmijao i rekao: „Ma čekaj, stvarno sam pogriješio vrata.“ Nisam povjerovala ni sekunde. Muški i ženski toalet bili su jasno označeni, a on je dobro znao gdje sam krenula.

Izašla sam napolje i rekla mu da prestane da me prati i dodiruje. Odjednom se uozbiljio. „Nemoj praviti problem zbog gluposti. Kumovi smo.“

Upravo me je to najviše naljutilo. Mjesecima sam njegovo ponašanje pravdala slučajnošću — ruka na butini u automobilu, nepotrebno približavanje, komentari koje bih prećutala. Sada mi je bilo jasno da je svaki put provjeravao dokle može da ide.

Platila sam svoje i krenula prema vrtiću pješke. On je išao za mnom i ubjeđivao me da ništa ne govorim njegovoj ženi. Tada sam se zaustavila.

„Znači ipak nije bila greška?“

Zaćutao je.

Nisam željela nikakvu scenu niti tajne. Istog popodneva sam pozvala kumu i rekla joj tačno šta se dogodilo. Očekivala sam da će se naljutiti na mene, ali ona je dugo ćutala, a onda rekla: „Zato te posljednjih mjeseci stalno pita gdje si i kad vodiš malu u vrtić.“

Tu mi je tek postalo neprijatno.

Kuma ga je suočila sa svim. Prvo je poricao, zatim tvrdio da se samo šalio, a kada mu je pomenula ženski WC, više nije imao objašnjenje.

Od sljedećeg jutra sama sam vozila dijete u vrtić. Prestala sam ići s njim na kafu i jasno mu rekla da više ne želim da ostajem nasamo s njim.

Najviše me boljelo što se sve odrazilo na naše kumstvo. Ali jedna stvar mi je postala potpuno jasna: neću zbog mira među odraslima mjesecima glumiti da ne primjećujem ponašanje zbog kojeg se osjećam neprijatno.

A kuma?

Nekoliko dana kasnije sjela je sa mnom na kafu, bez njega. Samo mi je rekla:

„Trebala si mi reći još poslije prvog puta. Ja bih voljela da si mi rekla.“

Tada sam shvatila da sam sve vrijeme ćutala da ne pokvarim tuđe odnose — a jedina osoba koja je zbog toga svakog jutra trpjela bila sam ja.