Pustio sam poruku bez riječi. Čuo se njen glas, tih, ali potpuno jasan:

„Večeras ne mogu ostati dugo. Rekla sam mu da imam sastanak. Samo nemoj opet da me zoveš dok sam s njim.“

Nije gledala mene. Gledala je njega. Kolega je spustio oči, kao da bi najradije nestao ispod stola.

Tek tada je promucala: „Mogu da objasnim.“

„Možeš“, rekao sam. „Ali prvo njemu objasni zašto si mi prije dva dana rekla da te on mjesecima proganja i da ne znaš kako da ga se riješiš.“

Čovjek preko puta nas naglo je podigao glavu.

„Šta si mu rekla?“

Tu sam prvi put shvatio da ni on ne zna cijelu priču.

Izvadio je svoj telefon i bez mnogo razmišljanja otvorio njihove poruke. Nisam ni morao da ih čitam sve. Jedna je bila dovoljna.

Ona mu je pisala da smo se nas dvoje rastali prije nekoliko mjeseci i da još živimo zajedno samo dok ne pronađem drugi stan.

Meni je, s druge strane, svako veče govorila da me voli i da planira da zajedno uzmemo kredit za veći stan.

Odjednom više nije bilo dvoje prevarenih i jednog krivca za stolom.

Bila su dvojica muškaraca kojima je mjesecima pričala dvije potpuno različite verzije svog života.

Ustala je i krenula prema izlazu. Nisam je zaustavio.

Samo sam joj rekao: „Ključeve ostavi na stolu.“

Okrenula se i prvi put te večeri izgubila onu sigurnost koju je imala kada je ušla u restoran.

„Kakve ključeve?“

„Od mog stana. Jer dok si se ti danas spremala za ovu večeru, vlasniku sam već javio da od sutra ugovor ostaje samo na moje ime.“

Spustila je ključeve i otišla bez riječi.

Mislio sam da je tu priča završena.

Ali čovjek koji je ostao preko puta mene nije ustao.

Samo je pogledao prema vratima, zatim mene i rekao:

„Ne znam kako da ti ovo kažem… ali ja nisam jedini iz firme.“