Stajao sam usred očeve kuće i držao posljednji papirić u rukama. Imao sam 63 godine, a odjednom sam se osjećao kao onaj dvadesetdvogodišnji mladić koji je zalupio vrata i zakleo se da se nikada neće vratiti.

Komšija Milan, koji je imao ključ kuće, stajao je iza mene.

„Kakav račun iz 1983. godine?“, upitao sam ga.

„Otvori donju ladicu starog ormara. Tvoj otac je tražio da ti to pokažem ako se ikada vratiš.“

Pronašao sam požutjelu kovertu. Unutra je bio račun za autobusku kartu do Beograda, a uz njega potvrda o uplati 1.200 njemačkih maraka.

Na poleđini je očevim rukopisom pisalo: „Za mog sina. Da ne počinje život kao dužnik.“

Nisam razumio. Tog dana, prije četrdeset jedne godine, otišao sam od kuće sa samo 80 maraka u džepu. U Njemačkoj me je čekao posao koji mi je pronašao poznanik.

Milan je sjeo i tiho rekao:

„Znaš li ko ti je platio put, prvu kiriju i dao novac čovjeku koji te je zaposlio?“

Odmahnuo sam glavom.

„TVOJ OTAC! PRODAO JE TRAKTOR DA BI TI MOGAO DA ODEŠ!“

Osjetio sam kako mi se grlo steže.

„Ali rekao mi je da od mene nikada neće biti ništa!“

„Rekao je to u bijesu. Već sutradan je krenuo da te traži da se izvini. Kada je saznao da odlaziš, pozajmio je novac i sve organizovao preko tvog poznanika. Molio ga je da ti ne kaže.“

Sjeo sam za sto. Četrdeset jednu godinu mrzio sam čovjeka koji mi je, kako sam sada saznao, pomogao da započnem novi život.

„Zašto mi nikada nije napisao pismo?“, upitao sam.

Milan me je tužno pogledao.

„Pisao ti je, sine. Svakog mjeseca. Ali ti si mu prvo pismo vratio neotvoreno. Poslije toga ih je čuvao.“

Otvorio je staru kutiju punu koverti. Na svakoj je bilo moje ime.

U jednom pismu otac je napisao da je ponosan što sam otvorio svoju radionicu. U drugom mi je čestitao rođenje kćerke. Nisam znao ni da je čuo za nju.

„Odakle je sve to znao?“

„Tvoja tetka mu je pričala. A on je svakog Božića kupovao poklon unuci koju nikada nije upoznao.“

Milan je otvorio ormar. Na polici su stajale kutije sa dječjim haljinicama, igračkama i knjigama.

Tada sam prvi put zaplakao.

Sutradan sam otišao na groblje. Kleknuo sam pred očev spomenik i izgovorio riječi koje sam čuvao četrdeset jednu godinu.

„Oprosti mi, tata.“

Ali najteže je tek slijedilo.

Kada sam se vratio u kuću, Milan mi je pokazao posljednju očevu bilješku, napisanu nekoliko dana prije smrti.

„Ako moj sin ikada dođe, neka zna da ga nisam čekao zbog oproštaja. Čekao sam ga da još jednom sjednemo za isti sto. Samo da ga pitam je li srećan.“

Tog dana nisam mogao da jedem. Sjedio sam za starim stolom, gledao dva tanjira i shvatio koliko smo obojica izgubili zbog jedne svađe.

Odlučio sam da kuću ne prodajem. Doveo sam svoju kćerku i unuke da vide gdje sam odrastao.

Kada me je unuk pitao zašto na stolu stoje dva tanjira, jedva sam izgovorio:

„ZATO ŠTO JE TVOJ PRADJEDA DO POSLJEDNJEG DANA VJEROVAO DA ĆU SE VRATITI.“

Danas svake nedjelje dolazim u tu kuću. Sjednem na očevo mjesto i otvorim jedno njegovo pismo.

Imam sve što sam nekada želio — novac, porodicu i uspjeh. Ali dao bih sve što imam za samo pet minuta s ocem, da mu kažem da je pogriješio kada je rekao da od mene neće biti ništa, ali i da sam ja mnogo više pogriješio što mu nikada nisam pružio priliku da to vidi.