„OD DANAS SU OVO MOJA DJECA! KO IMA NEŠTO PROTIV, NEKA MI KAŽE U LICE!“
U sobi je nastao muk. Bratanac me je stegao za ruku, a njegova mala sestra počela je da plače u kolicima. Snajina sestra, koja je maloprije predlagala dom, odmah je odmahnula glavom.
„Lako je tebi pričati! Žena ti je trudna, imaš malo dijete! Hoćeš li moći da hraniš petoro djece?“
Pogledao sam je i rekao: „Ne znam kako ćemo, ali znam da moj brat ne bi dozvolio da moja djeca završe u domu dok je on živ!“
Kada sam stigao kući i sve ispričao supruzi, očekivao sam svađu. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće, jedva je spavala, a naš stan imao je samo dvije spavaće sobe.
Sjedila je nekoliko minuta bez riječi. Onda je počela da plače.
„A JESI LI ME UOPŠTE PITAO MOGU LI JA TO DA IZDRŽIM?!“
Prvi put nisam znao šta da joj odgovorim. Rekla mi je da je voljela mog brata, da joj je žao djece, ali da se plaši kako ćemo preživjeti.
Te noći gotovo nismo spavali. Ujutro sam je zatekao kako premješta krevetić naše kćerke.
„Šta radiš?“, upitao sam.
„PRAVIM MJESTO ZA NJIH DVOJE. ALI DA ZNAŠ, NEĆE BITI LAKO!“
Zagrlio sam je i zaplakao kao dijete.
Prvih šest mjeseci bili su pakao. Beba je plakala noću, bratanac se budio vrišteći i dozivao majku, a supruga je u međuvremenu rodila našeg sina. Četvoro male djece, jedna plata i žena koja je danima bila toliko iscrpljena da nije stizala ni da jede.
A onda se dogodilo nešto što me je posebno zaboljelo.
Na porodičnom okupljanju snajina sestra, ista ona koja je predlagala dom, prišla je bratancu i rekla: „DOĐI KOD TETKE, ZLATO! ZNAŠ LI TI KOLIKO TE TETKA VOLI?“
Dječak se sakrio iza moje noge.
„A ZAŠTO ME NISI HTJELA KAD SU MAMA I TATA UMRLI?“, upitao je.
Žena je problijedjela. Niko nije progovorio.
Godine su prolazile. Odrekli smo se ljetovanja, izlazaka i mnogih stvari koje su drugi smatrali normalnim. Supruga je radila povremene poslove od kuće, a ja sam često uzimao dodatne smjene.
Nikada djeci nismo krili istinu. Brat i snaha imali su svoje fotografije u našoj dnevnoj sobi. Svake godišnjice odlazili smo zajedno na groblje.
Danas je bratanac odrastao čovjek. Prošle godine završio je fakultet, a na proslavi je pred svima ustao i podigao čašu.
„IMA OVDJE LJUDI KOJI SU MI ROD, ALI SAMO DVOJE LJUDI SU ME ODGAJILI KAO SVOJE DIJETE.“
Zatim je prišao mojoj supruzi, zagrlio je i rekao:
„TETKA, TI SI MI PROMIJENILA PELENE, LIJEČILA ME KAD SAM BIO BOLESTAN I BRANILA ME KAD SAM PRAVIO GLUPOSTI. JA ZNAM KO ME JE RODIO, ALI TI SI MOJA DRUGA MAJKA.“
Moja supruga nije mogla da zaustavi suze.
A ja sam tada pogledao prema stolu za kojim su sjedili rođaci koji su nekada predlagali dom. Neki su oborili pogled.
Nisam im ništa rekao. Nije bilo potrebe.
Samo sam pomislio na svog pokojnog brata i na obećanje koje sam mu dao onog dana kada sam njegovog trogodišnjeg sina uhvatio za ruku.
Brate moj, nisam mogao da ti sačuvam život, ali sam tvojoj djeci sačuvao porodicu.