Čim sam ga ugledala, noge su mi se odsjekle. Sedam godina sam zamišljala šta bih mu rekla ako ga ikada ponovo vidim, ali nijedna riječ nije izlazila. Advokat je zatvorio vrata iza mene i mirno rekao: „Sjednite. Ovo će potrajati.“

„Kakav testament ako si živ?“ jedva sam izgovorila.

On je spustio pogled. Izgledao je starije, umornije, ali to je bio isti čovjek kojeg sam nekada čekala do kasno u noć.

„Testament postoji“, rekao je. „Samo još nije vrijeme da se čita.“

Okrenula sam se prema vratima. Nisam željela ni novac ni objašnjenje poslije sedam godina. Tada je izgovorio moje ime i rekao nešto zbog čega sam stala.

„Nisam te ostavio zato što sam prestao da te volim.“

Počela sam da se smijem od bijesa. Rekla sam mu da ljudi koji vole ne nestanu preko noći. Tada je zavrnuo rukav košulje. Na ruci je imao dugačak ožiljak.

Ispričao mi je da mu je nekoliko mjeseci prije nestanka otkrivena teška bolest. Prognoze su tada bile loše. Tvrdio je da je napravio najgluplju odluku svog života — ubijedio sebe da će mi biti lakše da ga mrzim nego da ga gledam kako umire.

„Sedam godina?“ viknula sam. „Sedam godina nisi mogao poslati jednu poruku?“

Advokat je tada spustio fasciklu ispred mene.

Unutra su bila pisma. Desetine njih. Svako sa mojim imenom i datumom. Nijedno poslano.

Ali onda sam ugledala još nešto.

Dokument o vlasništvu nad stanom u kojem sam živjela posljednjih pet godina.

Na njemu je stajalo njegovo ime.

Zaledila sam se.

Stan sam iznajmljivala preko agencije i vlasnika nikada nisam upoznala.

„Ti si sve vrijeme znao gdje živim?“

Nije odgovorio odmah.

„Znao sam.“

Tada sam izgubila kontrolu. Pitala sam ga da li me pratio, plaćao stan, raspitivao se o meni. Rekao je da kiriju nikada nije dirao i da je sve išlo na poseban račun.

„Zašto?“

Gurnuo je prema meni posljednji dokument.

Bio je to testament.

Stan, račun na kojem se nalazila svaka moja kirija i dio njegove firme ostavljao je meni.

„Neću ništa od toga“, rekla sam.

„Znam“, odgovorio je. „Zato te nisam pozvao zbog novca.“

Pogledao je advokata, a ovaj je ustao i izašao.

Ostali smo sami.

Tada je izvadio malu kutiju koju sam odmah prepoznala. U njoj je bio privezak koji sam izgubila prve godine naše veze.

„Pozvao sam te jer ponovo idem na operaciju. Ovog puta niko mi ne obećava da ću se vratiti.“

Gledala sam ga bez riječi.

A onda je dodao:

„Ne tražim da mi oprostiš. Samo nisam želio da drugi put nestanem bez pozdrava.“