Muškarac preko puta moje žene nije bio njen ljubavnik. Bio je moj stariji brat, s kojim gotovo dvije godine nisam razgovarao zbog porodične svađe. Zato mi ništa nije bilo jasno.

„Zašto si mi poslala fotografiju iz kuće ako sjediš ovdje?“ pitao sam je.

Nije odgovorila. Brat je izvadio telefon i pokazao mi prepisku. Moja žena ga je danima molila da dođe na taj ručak jer nije znala kako da mi saopšti nešto što je otkrila.

Fotografiju iz kuće poslala mi je namjerno. Htjela je da vidi hoću li je odmah pozvati, hoću li se pojaviti u restoranu ili ću nastaviti da je pratim iz daljine.

„Pratim?“ ponovio sam.

Tada mi je brat pokazao fotografije mog auta ispred restorana, prodavnice, njene kancelarije. Na nekoliko njih vidio se isti crni automobil parkiran u blizini. Rekao je da je neko posljednjih mjesec dana pratio moju ženu, a da je ona bila uvjerena da sam to ja.

Nisam imao veze s tim automobilom.

Sjeli smo i pregledali snimke sa parkinga njenog posla. Na jednom se jasno vidio vozač. Poznavao sam ga. Bio je to čovjek s kojim sam poslovao skoro deset godina i kome sam prije nekoliko mjeseci dao kopiju ključeva svoje kancelarije.

Odmah sam ga pozvao. Telefon je bio ugašen.

Brat je tada izvadio još jednu stvar: izvod sa računa moje firme. Nekoliko uplata prebačeno je na nepoznatu firmu, a potpisi su bili moji.

Samo što ih ja nikada nisam potpisao.

Žena mi je objasnila da je upravo zbog tih uplata počela sve provjeravati. Nije me varala. Pokušavala je da utvrdi ko mi falsifikuje potpis i zašto prati nju.

U tom trenutku konobar je prišao našem stolu i rekao da je za mene ostavljena koverta prije deset minuta.

Unutra nije bilo novca ni prijetnje. Samo fotografija moje kuće snimljena tog jutra.

Na poleđini je pisalo:

„Dok vi razgovarate u restoranu, ja sam tamo gdje si mislio da je ona.“

Pogledao sam ženu. Telefon joj je već zvonio.

Poziv je dolazio sa mog kućnog broja.