Žena je krila nešto od mene, ali istina je bila potpuno drugačija

Čekam ispred njenog posla i gledam prema ulazu. Prva izlazi njena kolegica. Za njom druga, pa treća. Žene se smiju, nešto dobacuju jedna drugoj, a moje žene nema.

Nazovem je.

„Gdje si? Čekam te.“

S druge strane muk.

„Rekla sam ti da ne dolaziš po mene.“

Ta rečenica mi je bila dovoljna da mi se stomak stegne. Pitam je zašto, a ona samo kaže:

„Sačekaj pet minuta i nemoj ulaziti.“

Naravno da sam upravo tada izašao iz auta.

Ulazim u zgradu, hodnik skoro prazan. Na kraju hodnika čujem glasove iz jedne kancelarije. Među njima prepoznajem njen. Priđem vratima i taman krenem da pokucam kad iznutra začujem muški glas:

„Ako je muž vidi ovakvu, gotovo je.“

Zaledio sam se.

Otvorim vrata bez kucanja.

Moja žena stoji nasred kancelarije u haljini kakvu nikada u životu nisam vidio na njoj. Pored nje neki muškarac, a na stolu kutije, šminka, cipele i gomila čipkastog veša.

„Šta je ovo?!“ viknem.

Ona problijedi.

Muškarac me pogleda i počne da se smije.

„Pretpostavljam da ste vi muž.“

„A ti si ko?“

Žena stane između nas.

„Smiri se. Nije ono što misliš.“

„Naravno da nije! Mjesec dana kupuješ takav veš, kriješ telefon, govoriš mi da ne dolazim na posao, a sad te nalazim ovdje s njim!“

Tada muškarac uzme jednu fasciklu sa stola i pruži mi je.

Na prvoj stranici bila je fotografija moje žene.

Ispod nje naziv jedne velike modne kompanije.

Pogledam nju, pa njega.

„Objasnite.“

Žena duboko udahne.

„Prije dva mjeseca kolegica me prijavila na njihov konkurs za žene koje nikada nisu radile kao modeli. Nisam ti rekla jer sam bila ubijeđena da će me odbiti.“

„A veš?“

Spustila je pogled i počela da se smije.

„Snimanje je za kampanju donjeg veša. Zato sam ga kupovala. Morala sam da vidim u čemu se osjećam dovoljno sigurno pred kamerama.“

Nisam znao šta da kažem.

„A ovaj čovjek?“

On podigne ruku.

„Fotograf. Oženjen. Dvoje djece. I, vjerujte, večeras bih mnogo radije bio kod kuće.“

Žena izvadi telefon i otvori poruke koje je mjesecima skrivala. Sve su bile od agencije — termini, probe, fotografije, ugovor.

„Zašto mi jednostavno nisi rekla?“

Pogledala me pravo u oči.

„Jer sam htjela jednom da uradim nešto zbog sebe, a da prvo ne pitam nekoga da li izgledam dovoljno dobro.“

Tu me presjeklo.

Prišao sam joj i rekao:

„Onda sam ja posljednji čovjek od kojeg treba da kriješ da želiš da se osjećaš lijepo.“

Mislio sam da je priča završena.

Nije.

Tri nedjelje kasnije prolazim gradom i ugledam ogromni bilbord.

Na njemu moja žena.

Telefon mi odmah zazvoni. Ona.

„Jesi li ga vidio?“

„Jesam.“

„I?“

Pogledam još jednom bilbord i nasmijem se.

„Sad konačno znam za koga je bio sav onaj čipkasti veš.“

Ona prasne u smijeh.

„Za mene, budalo. Sve vrijeme je bio za mene.“