„Sin je pred bogatim prijateljima rekao da mu je otac mrtav“

Čovjek je prišao mom sinu i pružio mu ruku. „Dakle, ovo je tvoj otac? Onaj za kojeg si mi rekao da je poginuo dok si bio dijete?“

Sin je problijedio. Njegova supruga ga je zbunjeno pogledala.

„Gospodine Petroviću, mogu sve da objasnim“, promucao je.

„Ne moraš meni. Objasni čovjeku koji stoji pored tebe.“

Tek tada sam saznao da je nepoznati gospodin vlasnik kompanije u kojoj moj sin radi i da mu je prije nekoliko mjeseci ponudio direktorsko mjesto.

„Rekao mi je da je odrastao bez roditelja, da je sam završio fakultet i da nikada nije imao ničiju pomoć“, nastavio je čovjek.

Osjetio sam kako mi se srce steže. Prodao sam očevu zemlju da mu platim školovanje. Radio sam po dvije smjene, a njegova pokojna majka čistila je kancelarije da bismo mu kupili prvi automobil.

„Sine, zar te je toliko sramota što sam ti otac?“, upitao sam.

Nije odgovorio.

Njegova žena se tada umiješala. „Pa dobro, čovjek je samo htio ostaviti bolji utisak. Ne morate praviti dramu!“

Gospodin Petrović ju je pogledao i rekao: „Gospođo, nije sramota imati siromašnog oca. Sramota je odreći ga se.“

Uzeo sam poklon sa stola. Bio je to stari ručni sat koji mi je ostavio moj otac. Čuvao sam ga četrdeset godina i želio da ga predam sinu na njegov trideset peti rođendan.

„Mislio sam da ćeš ga jednog dana dati svom sinu“, rekao sam. „Ali sada nisam siguran da želiš da zna odakle potiče.“

Krenuo sam prema izlazu. Sin je potrčao za mnom, ali me nije zaustavio zbog izvinjenja.

„Tata, molim te, nemoj pred direktorom pričati kako smo živjeli! Uništićeš mi karijeru!“

Te riječi bile su posljednji udarac.

„Ne brini, sine. Više te neću sramotiti.“

Otišao sam kući i prvi put poslije mnogo godina zaplakao pred fotografijom pokojne žene.

Tri dana kasnije pozvao me gospodin Petrović. Zamolio me da dođem u njegovu kancelariju.

Mislio sam da želi da razgovaramo o sinu, ali me dočekao sa starom fotografijom.

„Prepoznajete li ovog čovjeka?“

Na fotografiji sam bio ja, prije dvadeset godina, u radničkom odijelu.

„Moj otac je tada imao građevinsku firmu“, rekao je. „Kada je propao, vi ste mu šest mjeseci pomagali bez plate. Nikada vas nije zaboravio.“

Zanijemio sam.

Ponudio mi je posao nadzornika u jednom od svojih skladišta. Prihvatio sam, ali samo pod uslovom da ga dobijem zbog svog iskustva, a ne iz sažaljenja.

Mjesec dana kasnije sin je saznao gdje radim. Došao je kod mene, ovaj put bez skupog odijela.

„Tata, izgubio sam poštovanje svih ljudi do kojih mi je bilo stalo.“

Pogledao sam ga i rekao: „Nisi izgubio poštovanje zato što ti je otac radnik. Izgubio si ga zato što si lagao.“

Zaplakao je i prvi put iskreno zatražio oproštaj.

Nisam ga otjerao. Ipak je moje dijete.

Ali sat mu nisam dao.

Čuvam ga za unuka, koji me prošle nedjelje zagrlio i pred svima rekao:

„Moj deda je radnik i ja ću, kad porastem, biti vrijedan kao on!“

Tada sam shvatio da se poštenje ne mjeri ni diplomom, ni odijelom, ni novcem. A ono čega se moj sin stidio, njegov sin je izgovorio s ponosom.