Stariji čovjek otvorio je veliku kutiju. Unutra nije bilo igračke, već desetine koverata, svaka obilježena datumom. U svakoj se nalazilo po deset eura.

„Tvoj sin mi ih je donosio svakog petka“, rekao je.

Nikola je pocrvenio i spustio pogled. Čovjek se predstavio kao penzionisani automehaničar. Prije pet godina moj sin ga je vidio kako ispred prodavnice broji sitniš za lijekove. Dao mu je svojih prvih deset eura i obećao da će dolaziti dok se ne oporavi.

Međutim, čovjek novac nije trošio. Čuvao ga je jer nije mogao prihvatiti da dijete odriče užine zbog njega. Kasnije je pronašao posao preko poznanika i odlučio da svakom Nikolinom euru doda još jedan.

U kutiji je sada bilo više od pet hiljada eura.

„Danas je red da saznaš šta je tvoj novac uradio“, rekao je i pokazao prema automobilu. Bio je star, ali potpuno sređen. Na vjetrobranu je stajao natpis: „Za Nikolu i njegovu mamu.“

Nisam razumjela. Čovjek je objasnio da mu je Nikola jednom rekao kako pješke idemo do bolnice kada mi se pogorša bolest, jer nemamo automobil. Dječak je godinama štedio da mi kupi makar najjeftiniji.

„Zašto mi nisi rekao?“ pitala sam kroz suze.

„Zato što bi mi vratila novac“, odgovorio je.

Tada sam shvatila zašto petkom nije kupovao užinu i zašto je odbijao nove patike. Mislila sam da troši sa društvom, a on je svakog petka nosio mali dio svoje bezbrižnosti čovjeku kojem je vjerovao.

Međutim, priča nije bila završena. Starac je izvadio ugovor. Automobil je kupio novcem koji je sam dodao, dok je sav Nikolin novac uplatio na štedni račun za njegovo školovanje.

„Dobrota djeteta ne smije biti kazna njegovoj budućnosti“, rekao je.

Nikola je odbio da uzme sve. Zamolio je da dio novca damo djeci koja nemaju užinu. Tako je u njegovoj školi pokrenut mali fond. Niko nije znao ko ga je započeo.

Pet godina sam mislila da moj sin rasipa po deset eura. A on je tim novcem kupovao lijekove nepoznatom čovjeku, sanjao automobil za mene i, na kraju, obezbijedio užinu djeci čija imena nije ni znao.