Šefica je gledala čas u mene, čas u svog muža. Lice joj je bilo crveno od bijesa.

„Kakve pare? Šta si potrošio?“, viknula je.

On je spustio pogled, a ja sam shvatila da me je uvukao u mnogo veći problem nego što sam mislila.

Sat vremena ranije došao je sa izvodima iz banke i zamolio me da provjerim koliko novca duguje. Tvrdio je da je podigao nekoliko kredita bez ženinog znanja.

Ali kada sam sabrala iznose, shvatila sam da je za dvije godine potrošio skoro 80.000 maraka!

„Reci joj!“, naredila mi je šefica.

Objasnila sam da je njen muž podizao kredite, koristio kreditne kartice i pozajmljivao novac od prijatelja.

„Na šta si potrošio osamdeset hiljada?“, upitala ga je.

„Na jednu ženu“, promrmljao je.

Šefica je sjela kao pokošena.

„Dvadeset godina smo u braku, a ti izdržavaš ljubavnicu?“

„Nije ljubavnica“, odgovorio je. „To je moja kćerka.“

Nastala je tišina.

Priznao je da ima dvadesettrogodišnju kćerku iz veze prije braka. Godinama joj je pomagao, a posljednje dvije plaćao joj je stan, automobil i privatni fakultet.

„Znači, dok sam ja otplaćivala našu kuću, ti si drugoj porodici kupovao automobil?“, viknula je šefica.

Tada je izvadio telefon i pokazao fotografiju djevojke.

Šefica je problijedjela.

„Pa ona je bila kod nas na večeri! Predstavio si je kao kćerku svog prijatelja!“

Pokušao je da joj priđe, ali ga je odgurnula.

A onda se okrenula prema meni.

„A ti? Zašto si pristala da kriješ ovo od mene?“

Objasnila sam da sam tek tog popodneva saznala za dugove i da nisam znala ništa o djevojci.

Nije mi vjerovala.

Sutradan me je pozvala u kancelariju i rekla da više nema povjerenja u mene. Predložila mi je da sama dam otkaz.

Odbila sam.

„Nisam ja lagala svoju ženu dvadeset godina. Vaš muž je tražio pomoć, a ja sam radila svoj posao.“

Tri dana kasnije pozvala me je da se izvinjava. Priznala je da je u bijesu pokušala da kazni pogrešnu osobu.

Njen muž se iselio, a ona je pokrenula razvod.

Mislila sam da je tu priča završena, ali mjesec dana kasnije u firmu je došla djevojka sa fotografije.

Tražila je svoju maćehu.

„Moram nešto da vam kažem“, rekla je šefici. „Moj otac vam nije priznao najvažnije. Ja sam prije dvije godine saznala da ste u braku. On mi je davao novac da nikada ne pokušam da vas upoznam.“

Šefica je dugo ćutala, a zatim joj ponudila da sjedne.

Danas njih dvije povremeno razgovaraju. Djevojka nije kriva za očeve laži, ali mu još nije oprostila.

Ja sam ostala na svom radnom mjestu, a šefica mi je jednog dana rekla:

„Najgore nije što je imao dijete prije mene. Najgore je što me je dvadeset godina gledao u oči i odlučivao da ne zaslužujem istinu.“