Poslije tih riječi nastala je mrtva tišina. Sin je gledao oca, čekajući da se nasmije i kaže da se šalio. Ali muž je nastavio da jede kao da nije upravo slomio srce vlastitom djetetu.

„Tata, jesam li ja nešto pogriješio?“, upitao je dječak drhtavim glasom.

„Nisi ti ništa kriv“, odgovorila sam i privukla ga sebi.

Muž je odmahnuo rukom. „Nemoj sad da praviš dramu. Mali mora da nauči da život nije uvijek onakav kakav želi.“

Tada je naša trinaestogodišnja kćerka ustala od stola.

„Zato meni kupuješ sve, a njemu ništa? Zato si meni platio ekskurziju, a njemu rekao da nemaš novca za kopačke?“

Muž je povisio glas i naredio joj da sjedne. Ona je počela da plače i rekla nešto što me je potpuno dotuklo.

„Tata mi je prošle godine rekao da sam ja njegovo jedino pravo dijete. Mislila sam da se šali!“

Te večeri odvela sam djecu kod svoje sestre. Sin je cijelim putem ćutao. Tek kada smo legli, zagrlio me je i pitao:

„Mama, ako budem najbolji na utakmici, hoće li me tata onda voljeti?“

Nisam uspjela da zadržim suze.

Sutradan me je muž nazvao. Nisam dobila izvinjenje, nego ultimatum.

„Vrati djecu kući. Neću da komšiluk priča kako si pobjegla od muža.“

Rekla sam mu da se ne vraćamo dok ne shvati šta je uradio.

„Pa nisam ga tukao! Samo sam rekao istinu!“, odgovorio je.

Tada sam shvatila da on zaista ne vidi ništa pogrešno u svojim riječima.

Narednih dana sin je odbijao da ide na trening. Trener me je pozvao jer je dječak rekao da više nema razloga da igra fudbal kada njegov otac nikada neće doći da ga gleda.

Odvela sam ga kod dječjeg psihologa, a zatim počela da tražim stan. Podnijela sam zahtjev za razvod.

Muž je tek tada počeo da moli da se vratimo. Obećavao je da će kupiti sinu bicikl, telefon i sve što poželi.

Ali dječak nije tražio ništa od toga.

Mjesec dana kasnije muž se prvi put pojavio na njegovoj utakmici. Stajao je pored ograde i dozivao ga.

Sin ga je ugledao, ali nije potrčao prema njemu. Poslije utakmice samo je prišao i rekao:

„Tata, danas sam dao dva gola. Ali ne moraš više da dolaziš ako nećeš.“

Muž je spustio glavu. Prvi put nisam imala potrebu da ga tješim.

Danas živimo odvojeno. Djeca viđaju oca, a sin polako vraća samopouzdanje. Kćerka je prestala da prihvata poklone kojima je otac pokušavao da nadoknadi ono što je uradio.

Prije nekoliko dana sin me je zagrlio i rekao:

„Mama, mislim da tata mene nikada neće voljeti kao sestru. Ali ja više neću da se trudim da zaslužim njegovu ljubav.“

Tada sam shvatila da moje dijete sa devet godina razumije nešto što njegov otac sa četrdeset još nije naučio: ljubav prema djetetu ne smije biti nagrada koju ono mora da zasluži.