Otac te djevojčice bio je čovjek kog sam veoma dobro poznavala.

Ne privatno.

Bio je direktor firme u kojoj je moj muž godinama radio.

Kada sam čula njegovo ime, prvo sam pomislila da postoji neka greška. Čovjek me je uvijek ljubazno pozdravljao na poslovnim proslavama i pričao kako „djeca ne treba da osjećaju razlike među ljudima“.

A kod kuće je svojoj kćerki branio da se druži s mojom jer mi, navodno, nismo njihov nivo.

Nisam htjela odmah praviti problem. Rekla sam kćerki da ne moli nikoga za prijateljstvo, ali da se prema djevojčici ponaša normalno.

Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto neočekivano.

Ta djevojčica je poslije škole došla kod nas uplakana.

Rekla je da se posvađala s roditeljima jer su joj zabranili da dođe na rođendan moje kćerke. Pitala me zašto je njima toliko važno koliko ko ima novca.

Nisam htjela govoriti protiv njenih roditelja.

Samo sam rekla: „To moraš pitati njih.“

Iste večeri njen otac me je nazvao.

Nije se izvinio.

Rekao je da ne želi da mu se dijete „miješa u tuđe porodične probleme“.

Tada sam ga pitala koje probleme.

Počeo je da govori o našem stanu, starijem automobilu i tome kako „djeca upijaju navike okoline“.

Slušala sam ga dok nisam shvatila da nema smisla raspravljati.

„U redu“, rekla sam. „Ali nemojte više govoriti da je problem u djeci. Problem je u vama.“

Mjesec dana kasnije njegova firma je organizovala humanitarnu akciju za porodicu jednog radnika koji je teško obolio.

Na sastanku roditelja škole ponosno je pričao o solidarnosti i jednakim šansama.

Tada se javila učiteljica.

„Baš lijepo“, rekla je. „Možda onda možemo razgovarati i o tome zašto neka djeca u ovom razredu ne smiju da se druže jer njihovi roditelji nemaju dovoljno novca.“

Nije spomenula ime.

Nije morala.

Čovjek je pocrvenio.

Poslije sastanka mi je prišao i prvi put rekao: „Pretjerao sam.“

Nisam tražila izvinjenje za sebe.

Rekla sam mu samo: „Izvinite se djeci.“

Narednog dana njegova kćerka došla je kod nas.

U ruci je držala pozivnicu za rođendan moje kćerke koju joj roditelji prethodno nisu dali da prihvati.

Djeca su nastavila gdje su stala.

Odraslima je trebalo mnogo duže da nauče istu lekciju.