„Lezi ti normalan čovječe, što se sad briješ?“ viknula sam, već nervozna i uplašena.

On me pogledao potpuno ozbiljno i rekao:

„Pa neće me dijete prvi put vidjeti ovakvog.“

Uprkos kontrakcijama počela sam da se smijem.

„Dijete neće ni znati da imaš bradu!“

On je nastavio da maže pjenu kao da se sprema na svadbu.

Tada sam shvatila da je to njegov način da prikrije paniku.

Ruke su mu se tresle.

Kad je pokušao da zakopča košulju, promašio je dugmad.

„Ti si više uplašen od mene“, rekla sam.

„Nisam.“

U istom trenutku ispala mu je torba za porodilište iz ruke i sve stvari su se prosule po hodniku.

Dok sam ja disala kroz kontrakciju, on je skupljao pelene, punjač, papire i jednu malu kapicu koju je kupio još prije mjesec dana.

Tada mi je postalo jasno koliko je zapravo uzbuđen.

Krenuli smo prema bolnici, ali na pola puta shvatili smo da je zaboravio moje dokumente.

Vratio se trčeći, a ja sam u autu urlala da požuri.

Kada se vratio, donio je dokumente — i daljinski od televizora.

„Šta će ti to?!“

Pogledao je u ruku i počeo da se smije.

U porodilište smo stigli na vrijeme.

Nekoliko sati kasnije rodio se naš sin.

Kad su mu ga prvi put dali u naručje, isti čovjek koji je prije toga glumio da se ničega ne boji počeo je da plače toliko da ga je babica pitala je li dobro.

Pogledao me i rekao:

„Dobro je što sam se obrijao.“

Nasmejala sam se uprkos iscrpljenosti.

Godinama kasnije i dalje prepričavamo tu noć.

Sin svaki put pita:

„Tata, jesi stvarno ponio daljinski u porodilište?“

Muž svaki put kaže da nije.

A ja ga svaki put podsjetim da negdje još imam fotografiju na kojoj drži torbu, dokumente i daljinski kao najveći dokaz koliko je te večeri bio izgubljen.