Nepoznata žena me je gledala nekoliko sekundi, a onda otvorila vrata širom. „Uđite, ali nemojte očekivati da će vam se iko obradovati.“
U dnevnoj sobi sve je bilo drugačije. Novi namještaj, okrečeni zidovi, dječije fotografije na polici. Na jednoj je moj sin držao pehar s fudbalskog turnira, a pored njega stajala je mlađa sestra. Oboje nasmijani. Na fotografiji nije bilo mene.
„Ko ste vi?“, upitala sam drhtavim glasom.
„Zovem se Milica. Vaš bivši muž i ja živimo zajedno već četiri mjeseca.“
Kao da me je neko ošamario. „A moja djeca? Gdje su?!“
„Kod bake su. Vraćaju se večeras. A ovo je pismo koje je vaš sin napisao prije dva mjeseca.“
Pružila mi je kovertu. Prepoznala sam dječiji rukopis.
„Mama, kada si otišla, mislio sam da sam ja nešto pogriješio. Rekao sam ti da ću biti dobar, ali ti si ipak otišla. Tata je plakao kada je mislio da spavamo. Sestra je svake večeri pitala kada ćeš doći. Više te ne čekamo na prozoru. Samo hoću da znam zašto ti nismo bili dovoljni.“
Nisam uspjela da pročitam posljednju rečenicu. Suze su mi kapale po papiru.
U tom trenutku začula sam automobil. Moj bivši muž ušao je noseći kese iz prodavnice. Kada me je ugledao, spustio ih je na pod.
„Šta ti radiš ovdje?!“
„Došla sam zbog djece. Moram da ih vidim!“
„Osam mjeseci nisi pitala jesu li bolesni, imaju li šta da jedu, kako im ide škola! A sad si se sjetila da si majka?!“
„Pogriješila sam! Onaj čovjek me je prevario!“
Muž se gorko nasmijao.
„Znači, da te nije izbacio, još bi bila kod njega?“
Ćutala sam. Nisam imala odgovor.
„Znaš li da je naša kćerka za rođendan poželjela samo da je nazoveš? Čekala je do ponoći!“
Tada se otvorila kapija. Djeca su stigla s bakom. Sin me je prvi ugledao. Zastao je, uhvatio sestru za ruku i ostao na mjestu.
Potrčala sam prema njima, ali on je ustuknuo.
„Nemoj, mama. Nemoj opet da nam obećavaš da ćeš ostati.“
Te riječi boljele su više od svega što mi je muž rekao.
Kćerka mi je ipak prišla i zagrlila me. Sin je stajao po strani, ozbiljan kao odrastao čovjek.
Molila sam muža da mi dozvoli da ih viđam. Rekao je da djeca imaju pravo na majku, ali da više nikada neće dozvoliti da im obećavam ono što ne mogu ispuniti.
Nisam se vratila u tu kuću. Iznajmila sam malu sobu i zaposlila se u pekari. Pokrenuli smo i postupak da se zvanično urede moji susreti s djecom.
Prošlo je šest mjeseci. Kćerka mi sada rado dolazi, ali sin još odbija da prespava kod mene. Prošle nedjelje prvi put me je pozvao telefonom, samo da mi kaže da je dao gol.
Plakala sam od sreće, a onda me je pitao nešto zbog čega sam ponovo zanijemila.
„Mama, ako opet upoznaš nekog bogatog čovjeka, hoćeš li nas opet ostaviti?“
Rekla sam mu da neću. Nije odgovorio. Samo je rekao da mora na trening i prekinuo vezu.
Danas znam da me ljubavnik nije koštao samo braka. Koštao me je povjerenja vlastitog djeteta. A najgore je što ne znam hoću li ga ikada potpuno vratiti.