Nisam očekivala ono što je uradio

Naglo je skrenuo pored puta i zaustavio auto. Pogledao me je kao da pokušava shvatiti jesam li ozbiljna ili sam toliko pijana da uopšte ne znam šta radim.

„Jesi li ti normalna?“, ponovio je.

Počela sam da se smijem. Alkohol mi je dao neku glupu hrabrost i nisam shvatala koliko sam zapravo pretjerala. Rekla sam mu da se samo šalim i da ne mora sve shvatati tako ozbiljno.

On se nije nasmijao.

„Ti si najbolja drugarica moje kćerke. Znam te otkad ste bile djeca. Sad sjedi mirno.“

Odjednom me bilo sramota. Okrenula sam se prema prozoru i ostatak puta nisam progovorila ni riječ. Bila sam ubijeđena da će me stvarno odvesti pred roditelje i ispričati im sve.

Ali nije.

Prošao je skretanje za moju kuću.

„Gdje idemo?“, pitala sam.

„Da se otrijezniš.“

Odvezao me do benzinske pumpe, kupio dvije flaše vode i kafu, a onda smo skoro sat vremena sjedili u automobilu. Tek kada je vidio da normalno razgovaram, rekao je nešto što me potpuno presjeklo.

„Znaš li da moja kćerka već mjesecima brine zbog tebe?“

Nisam razumjela.

Ispričao mi je da mu je drugarica nekoliko puta govorila kako sam se u posljednje vrijeme promijenila, izlazila gotovo svake večeri i pravila gluposti samo da bih privukla pažnju jednog momka koji me mjesecima zavlačio.

Ona me je upravo zato te večeri pozvala kod sebe — da ne budem sama.

A ja sam joj napravila problem u sopstvenoj kući.

Spustila sam glavu.

„Nemoj joj reći šta sam uradila u autu“, zamolila sam ga.

Pogledao me je nekoliko sekundi.

„Neću. Ali ti ćeš joj sutra reći sve ostalo.“

Vratio me je kod njih. Drugarica je sjedila na stepenicama i plakala, ubijeđena da me otac odvezao mojima.

Kad me je ugledala, potrčala je prema meni.

Te noći nismo spavale. Ispričala sam joj sve što sam mjesecima skrivala — kako me je taj momak ostavio zbog druge, kako sam se pravila da me nije briga i kako sam počela izlaziti samo da ne ostanem sama sa svojim mislima.

Ujutro je njen otac stavio doručak na sto kao da se ništa nije dogodilo.

Prije nego što sam otišla, zaustavio me je na vratima.

Mislila sam da će spomenuti ono iz auta.

Samo je rekao:

„Sljedeći put kad ti je teško, razgovaraj s nekim. Nemoj praviti gluposti zbog ljudi koji nisu vrijedni toga.“

Nikada više nismo pomenuli tu vožnju.

Ali svaki put kada ga sretnem, sjetim se te večeri i koliko sam bila sigurna da pravim nešto „hrabro“.

A zapravo sam samo napravila najveću glupost te noći.