Muž mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a tri dana kasnije saznala sam da u autu nije bio sam!

„MOLIM TE, NEMOJ ME MRZITI! TVOJ MUŽ I JA SMO BILI ZAJEDNO VEĆ DVIJE GODINE!“

Osjetila sam kako mi se sve ruši. Gledala sam ženu koju sam smatrala sestrom, s kojom sam dijelila svaku tajnu, a ona je dvije godine spavala s mojim mužem!

„Kako si mogla?“, jedva sam izgovorila.

Počela je da plače, govoreći da se zaljubila, da nisu planirali da me povrijede i da su pokušavali da prekinu.

„A GDJE STE KRENULI ONOG DANA KADA JE POGINUO?“

Spustila je pogled.

„Išli smo da pogledamo stan. Planirali smo da počnemo zajednički život.“

Te riječi su me pogodile jače od svega. Dok sam ja kod kuće čekala muža i brinula zašto se ne javlja, njih dvoje su planirali budućnost bez mene!

Ustala sam i krenula prema vratima, ali me je zaustavila.

„Čekaj! Moraš još nešto znati. On je planirao da ti kaže istinu te večeri.“

Okrenula sam se.

„Znači, ostavio bi me da nije poginuo?“

Nije odgovorila. Samo je počela još jače da plače.

Narednih dana nisam mogla ni jesti ni spavati. Stalno sam razmišljala o posljednjem jutru koje smo proveli zajedno. Poljubio me je prije odlaska, rekao da me voli i obećao da ćemo za vikend otići kod mojih roditelja.

Sve je bila laž.

A onda me je pozvao njegov brat i rekao da moramo razgovarati.

Kada sam stigla, spustio je pred mene kovertu.

„Ovo sam pronašao među njegovim stvarima. Mislim da treba da vidiš.“

Unutra je bila kopija ugovora o zakupu stana i potvrda o uplati depozita. Stan je bio iznajmljen na ime mog muža i moje najbolje prijateljice.

Datum useljenja bio je samo sedam dana poslije nesreće!

Ali ono što me je najviše zaboljelo bila je poruka koju je muž poslao bratu nekoliko dana ranije.

„NE ZNAM KAKO DA JOJ KAŽEM. ONA MI NIŠTA NIJE SKRIVILA, ALI JA VIŠE NE ŽELIM TAJ BRAK.“

Počela sam da plačem. Njegov brat me je zagrlio i rekao da mu je žao što nije ranije znao koliko je sve ozbiljno.

Nedjelju dana kasnije prijateljica me je ponovo pozvala. Rekla je da želi da mi vrati neke muževe stvari koje su ostale kod nje.

Pristala sam da se nađemo ispred zgrade.

Donijela je njegov džemper, sat koji sam mu poklonila za godišnjicu i nekoliko fotografija.

A onda je izgovorila:

„Znaš, i ja sam izgubila čovjeka kojeg sam voljela.“

Tada mi je prekipjelo.

„TI SI IZGUBILA LJUBAVNIKA, A JA MUŽA! ALI JA SAM IZGUBILA I NAJBOLJU PRIJATELJICU!“

Pokušala je da me zagrli, ali sam se odmakla.

„Nemoj. Dvije godine si dolazila u moju kuću, jela za mojim stolom i slušala kako ti pričam da želim dijete s njim. Kako si mogla gledati me u oči?“

Nije imala odgovor.

Prošlo je godinu dana. Polako sam se vratila poslu i svakodnevnom životu. Prestala sam da krivim sebe i pitam se šta mi je nedostajalo.

Nisam više razgovarala s njom.

Jednog dana srela sam je na ulici. Prišla mi je i rekla da joj savjest ne da mira.

„Znam da mi nikada nećeš oprostiti.“

Pogledala sam je i mirno odgovorila:

„OPROSTIĆU TI ZBOG SEBE, DA NE ŽIVIM S MRŽNJOM. ALI U MOM ŽIVOTU ZA TEBE VIŠE NEMA MJESTA.“

Danas ponekad odem na mužev grob. Ne nosim više pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore.

Najviše me boli što sam posljednjeg dana njegovog života mislila da imam srećan brak i prijateljicu koja bi za mene učinila sve.

A U STVARNOSTI, DVOJE LJUDI KOJIMA SAM NAJVIŠE VJEROVALA VEĆ SU SPAKOVALI SVOJU BUDUĆNOST, A MENE U NJOJ NIJE BILO.

Author: admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *