Kad se vlasnik vratio, mehaničar mu je rekao cijenu. Čovjek je zastao i pitao: „Za dvije minute?“
I ja sam isto pomislio.
Majstor se nije naljutio. Samo je pokazao prema autu i rekao: „Niste platili dvije minute. Platili ste da znam koju žicu da vratim.“
Vlasnik je negodovao, ali je na kraju platio. Kad je otišao, nisam mogao da odolim pa sam pitao majstora da li je stvarno kvar bio toliko jednostavan.
„Jeste“, rekao je. „Ali nije slučajan.“
Podigao je onu žicu koju je prethodno vratio i pokazao mi mjesto na konektoru. Nije bila ispala od vibracije. Neko ju je namjerno izvukao i samo naslonio tako da auto povremeno gubi kontakt.
To mi je već bilo zanimljivo.
„Ko bi to radio?“ pitao sam.
Majstor je slegnuo ramenima. „Neko ko želi da čovjek misli da mu se auto kvari.“
Nekoliko dana kasnije ponovo sam došao u radionicu po svoj auto. Isti čovjek je već bio tamo, ovog puta ljut. Vozilo mu se ponovo ugasilo.
Majstor je pregledao instalaciju i pronašao isti problem, samo na drugom mjestu.
Tada mu je rekao da prestane popravljati auto i prvo provjeri ko mu ima pristup ključevima.
Čovjek se zbunio.
Nakon sedmicu dana vratio se da zahvali.
Ispostavilo se da mu automobil niko nije sabotirao zbog osvete, novca ili neke kriminalne priče.
Krivac je bio njegov sin od devetnaest godina.
Mladić je tek položio vozački i nekoliko puta tajno uzimao očev auto. Jednom je napravio manju štetu i uplašio se da će otac primijetiti. Pokušavajući da sakrije trag, dirao je instalaciju prema savjetu koji je našao na internetu, a onda napravio problem koji nije znao vratiti.
Kad je otac prvi put odvezao auto mehaničaru, sin je ponovo dirao isto mjesto misleći da će tako prikriti šta je prethodno radio.
Na kraju je sve priznao.
Majstor mi je tada rekao nešto što sam zapamtio:
„Najlakše je zamijeniti dio. Najteže je shvatiti zašto dio uopšte ne radi.“
Tek tada sam shvatio onu cijenu.
Nije taj čovjek platio dvije minute rada.
Platio je trideset godina iskustva zbog kojih je mehaničar za dvije minute vidio ono što bi neko drugi tražio satima.
