Prvih nekoliko sedmica sve je bilo normalno.

A onda je moja žena počela da se budi svake noći u isto vrijeme.

Tačno u 3:17.

Prvo je govorila da čuje škripu sa tavana. Mislio sam da su daske, cijevi ili vjetar. Kuća je bila stara.

Ali onda je jedne noći sišla u kuhinju i zatekla otvorena vrata podruma.

Bio sam siguran da ih je zaboravila zatvoriti.

Sutradan smo ih zaključali.

Iste noći vrata su opet bila otvorena.

Tada sam prvi put osjetio nelagodu.

Pozvao sam majstora. Pregledao je bravu i rekao da nije pokvarena.

Žena je počela govoriti da neko hoda po hodniku. Ja ništa nisam čuo.

Sve dok jedne noći nisam čuo i ja.

Tri spora koraka.

Pa pauza.

Pa još tri.

I to iz pravca sobe koju nismo koristili.

Ušli smo zajedno. Soba je bila prazna.

Ali na zidu, iza starog ormara koji smo pomjerili, bile su ogrebotine. Ne slučajne. Neko je u malter urezao nekoliko datuma.

Najstariji je bio prije skoro trideset godina.

Posljednji — samo dvije godine prije nego što smo kupili kuću.

Počeo sam istraživati.

U opštini sam pronašao ime čovjeka koji je nekada živio tu. Priča o vješanju jeste postojala, ali nije bila onakva kakvu su nam pričali.

Čovjek se nije objesio u kući.

Nestao je.

Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Najčudnije je bilo to što su bivši vlasnici, kada sam ih nazvao, odbili da razgovaraju.

Jedan od njih je samo rekao: „Ako vam se otvara podrum, nemojte silaziti noću.“

Spustio je slušalicu.

Naravno da sam sišao.

U podrumu nisam pronašao ništa neobično dok nisam primijetio da je jedan dio zida drugačije boje.

Pozvao sam prijatelja građevinca.

Srušili smo nekoliko cigli.

Iza njih je bio uzak prostor, jedva metar širine.

Unutra nije bilo tijela.

Bila je kutija.

U njoj desetine pisama, fotografija i stari dnevnik.

Iz dnevnika smo saznali da je čovjek koji je nestao godinama tajno skupljao dokaze protiv tadašnjeg vlasnika lokalne firme zbog krađe novca i prijetnji radnicima.

Nekoliko dana prije nestanka napisao je: „Ako mi se nešto dogodi, dokaz je u kući.“

Policija je uzela sve.

Kasnije smo saznali da je slučaj ponovo otvoren.

A žena se više nije budila u 3:17.

Ni vrata podruma se više nikada nisu sama otvorila.

Ponekad se našalim da smo kupili „ukletu kuću“.

Ali ona mi uvijek odgovori isto:

„Nije kuća bila ukleta. Samo je neko predugo čekao da bude pronađen.“