U spavaćoj sobi zatekao sam ogroman bračni krevet, potpuno rastavljen, a oko njega razbacane daske, šrafove i alat!
Na trenutak sam ostao bez riječi. Komšinica je stajala iza mene, smijala se i govorila:
„Šta je, komšija? Zar nisi rekao da si nekada bio majstor? Treba mi neko ko će ovo večeras sastaviti!“
Pogledao sam bocu vina u svojoj ruci, pa nju. Htio sam da propadnem u zemlju!
„A zašto si mi rekla da se skinem?“, upitao sam.
„Pa skini tu lijepu košulju, čovječe! Zar ćeš u njoj da radiš?“
Nisam znao da li da se smijem ili plačem. Ipak, nisam htio da ispadnem nesposoban. Skinuo sam košulju, ostao u potkošulji i prihvatio se posla.
Dok sam zavrtao šrafove, ona je sjedila na stolici, prekrstila noge i gledala me.
„Moram priznati, komšija, dobro se držiš za svoje godine!“
Odmah sam se ispravio i uvukao stomak.
„Nisam ja još za bacanje!“, odgovorio sam ponosno.
Poslije sat vremena krevet je bio sastavljen. Komšinica je prišla, sjela na njega i rekla:
„Hajde, dođi da ga zajedno isprobamo!“
Srce mi je ponovo počelo lupati!
Sjeo sam pored nje, a ona je počela da poskakuje po dušeku.
„Odlično! Ne škripi! A sad lezi da vidimo hoće li izdržati veću težinu!“
Legao sam, ona je sjela pored mene i baš tada začulo se otključavanje ulaznih vrata.
„ŽENO, STIGAO SAM!“, odjeknuo je muški glas.
Komšinica je skočila kao oparena.
„Jao, muž mi se vratio ranije!“
U sobu je ušao čovjek krupan kao ormar. Ugledao je mene u potkošulji, svoju ženu pored kreveta i bocu vina na noćnom ormariću.
„KO JE OVAJ?!“, zaurlao je.
Pokušao sam da ustanem, ali sam nogom zakačio kabl od lampe i pao pravo na pod!
„Ja sam komšija! Krevet sam vam sastavljao!“, promucao sam.
Čovjek je pogledao krevet, pa mene.
„A ŠTO SI SE SKINUO?!“
„Da ne isprljam košulju!“
Komšinica je počela da se smije toliko da je jedva disala. Muž je prišao krevetu, pogledao šrafove i odjednom se uhvatio za glavu.
„PA TI SI GA NAOPAKO SASTAVIO! UZGLAVLJE SI STAVIO KOD NOGU!“
Pogledao sam bolje. Bio je u pravu!
Muž je tada primijetio vino.
„A ovo si donio da bolje zavrćeš šrafove?“
„Pa… mislio sam da ćemo nazdraviti kad završim.“
Čovjek se nasmijao, otvorio bocu i nasuo nam po čašu.
„Komšija, svaka čast! Moja žena te natjerala da radiš dva sata, a ti još donio piće!“
Kada sam konačno krenuo kući, komšinica me je ispratila do vrata i šapnula:
„Komšija, sutra mi muž opet ide na put. Hoćeš li doći oko devet?“
Pogledao sam je sumnjičavo.
„A šta sad treba da radim?“
Nasmiješila se.
„Imam jedan ogroman ormar. Treba mi muškarac koji zna dobro da ga rastavi!“
Odmahnuo sam glavom i rekao:
„KOMŠINICE, SLJEDEĆI PUT ZOVI STOLARA! JA SAM VEĆ JEDNOM DOŠAO ZBOG LJUBAVI, A ZAVRŠIO KAO BESPLATNA RADNA SNAGA!“
Od tada, kad god me sretne u liftu, namigne mi i pita jesam li slobodan uveče.
A ja prvo pitam: „ŠTA TREBA DA SE POPRAVLJA?“