…Ali naravno, nije ostalo samo na pogledima.

Jednog popodneva došao je ponovo kod nas, navodno da provjeri cijev koju je ranije popravljao. Roditelji nisu bili kod kuće. Čim je ušao, osjetila sam onu istu nervozu u stomaku. Pokušavala sam da pričam normalno, ali oboje smo znali da više nije riječ o kvaru.

Sjeo je za sto, pogledao me i rekao: „Ovo nije pametno.“ Očekivala sam da će ustati i otići, ali nije. Ostao je još skoro sat vremena. Pričali smo o svemu — o meni, njemu, godinama između nas, o tome šta bi ljudi rekli. Što je više govorio da treba da stanemo, to sam ja bila sigurnija da ni on ne želi da stane.

Poslije toga počeli smo da se dopisujemo. U početku rijetko, pa svaki dan. Uvijek je pazio šta piše, kao da se plašio da neko ne vidi poruke. Meni je tada ta tajnost djelovala uzbudljivo. Danas znam da je to bio prvi znak da nešto nije kako treba.

Nakon nekoliko sedmica prvi put smo izašli zajedno van grada, gdje nas niko nije poznavao. Tamo sam prvi put osjetila koliko je ta razlika među nama zapravo velika. Dok sam ja pričala o prijateljima, izlascima i planovima za školu, on je pričao o kreditima, poslu, bivšoj vezi i problemima koje tada nisam ni razumjela.

Ipak, nastavila sam.

Pravi problem nastao je kada je postao ljubomoran. Ako ne odgovorim odmah na poruku, pitao bi gdje sam. Ako odem s društvom, želio je da zna ko je tamo. Govorio je da brine za mene, a meni je to u početku prijalo.

Sve dok jedne večeri nije vidio fotografiju na kojoj stojim pored školskog druga.

Njegova reakcija me je prvi put uplašila.

Nije vikao. Samo je postao hladan i rekao: „Ako želiš da budeš sa mnom, moraš znati kako se ponašaš.“

Ta rečenica mi je ostala u glavi cijelu noć.

Sutradan sam prvi put ispričala najboljoj prijateljici sve od početka. Očekivala sam da će me podržati, ali me samo pogledala i rekla: „Jesi li primijetila da si u posljednja tri mjeseca prestala da radiš skoro sve što si ranije voljela?“

Naljutila sam se na nju.

A onda sam došla kući i shvatila da je u pravu.

Sve manje sam viđala prijatelje. Sve češće sam lagala roditeljima. Telefon mi je stalno bio u ruci, jer sam se plašila da mu ne odgovorim kasno.

Tada sam prvi put odlučila da prekinem.

Pozvala sam ga da se vidimo i pripremila cijeli govor. Međutim, čim sam rekla da ovako više ne mogu, samo me je mirno pogledao i izgovorio:

„Znao sam da ćeš ovo uraditi.“

Nisam očekivala ono što je rekao poslije.

Priznao mi je da sam mu zapravo treća djevojka mojih godina s kojom je pokušao ozbiljnu vezu.

Tada mi se sve složilo.

Nisam više raspravljala. Ustala sam, otišla i prvi put se nisam okrenula.

Mjesecima nakon toga mislila sam da sam izgubila najveću ljubav svog života. Tek kasnije sam shvatila da sam izgubila nešto sasvim drugo — osjećaj da moram stalno nekome dokazivati da sam dovoljno zrela za njega.

Danas, kada se sjetim sebe sa 18 godina, ne stidim se te priče. Samo bih toj djevojci rekla jedno: nije ljubav kada zbog nekoga počneš da se udaljavaš od svih, da mijenjaš sebe i da stalno paziš da ga ne naljutiš.

Ljubav te ne tjera da budeš manja da bi neko drugi bio veći.