Žena je izašla iz stana, a ja sam zalupila vrata za njom. Bila sam toliko bijesna da sam odmah pozvala sestru i ispričala joj kakva je bezobraznica tražila 50 evra za pet sati čišćenja.
„Zamisli, jedva sastavlja kraj s krajem, a meni određuje cijenu kao da je završila fakultet!“ govorila sam kroz smijeh.
Sestra me je prekinula: „Čekaj, jesi li je pitala koliko naplaćuje prije nego što je došla?“
„Nisam! Pa valjda se zna koliko vrijedi ribanje tuđeg stana!“
Sutradan me probudilo zvono telefona. Zvala me prijateljica iz Njemačke.
„JESI LI TI NORMALNA?! CIJELI GRAD GLEDA KAKO SI PONIZILA ONU ŽENU!“
Otvorila sam Facebook i ostala bez riječi. Čistačica je objavila fotografije mog stana prije i poslije čišćenja, prepisku u kojoj sam je zamolila da dođe i napisala koliko sam joj platila.
Ispod objave bilo je više od hiljadu komentara!
„Gospođa iz Njemačke misli da su ovdje ljudi robovi!“
„Neka sama riba pet sati za deset maraka!“
„U Njemačkoj bi za taj posao platila nekoliko puta više!“
Pobjesnila sam. Napisala sam joj poruku da odmah obriše objavu ili ću je tužiti.
Odgovorila mi je samo: „Slobodno. Sačuvala sam sve poruke.“
Tog popodneva otišla sam u prodavnicu. Prodavačica me prepoznala i pred ostalim mušterijama dobacila: „GOSPOĐO IZ NJEMAČKE, HOĆETE LI I OVDJE PLATITI DESET MARAKA PA REĆI DA JE DOSTA?“
Svi su prasnuli u smijeh!
Ali najveće poniženje tek me čekalo.
Moj muž, koji je ostao u Njemačkoj, pozvao me je bijesan.
„ŠTA SI TO URADILA?! KOLEGE MI ŠALJU TVOJU OBJAVU! ZNAŠ LI KOLIKO ME JE SRAMOTA?!“
Pokušala sam da mu objasnim, ali nije htio ni da čuje.
„TI OVDJE ČISTIŠ KANCELARIJE ZA NOVAC, A TAMO PONIŽAVAŠ ŽENU KOJA RADI ISTI POSAO!“
Te riječi su me pogodile. Istina je bila da sam u Njemačkoj godinama čistila poslovne prostorije, ali sam rodbini pričala da radim u administraciji.
A onda je moja sestra u porodičnoj grupi napisala: „Najlakše je glumiti gospođu kad dođeš iz Njemačke, a zaboraviš kako sama zarađuješ hljeb!“
Telefon nije prestajao da zvoni.
Narednog jutra pozvala sam čistačicu i ponudila joj 50 evra da završimo raspravu.
„Ne treba mi vaš novac da bih ćutala“, odgovorila je. „Dužni ste mi za posao koji sam pošteno odradila. A izvinjenje ne možete kupiti.“
Otišla sam do nje, isplatila joj dogovoreni iznos koji je tražila i prvi put se iskreno izvinila.
Prihvatila je novac, ali mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti:
„GOSPOĐO, VI STE MENE PONIZILI JER ČISTIM TUĐE KUĆE, A ZABORAVILI STE DA I VI U NJEMAČKOJ RADITE ISTO! RAZLIKA JE SAMO ŠTO SE JA SVOG POSLA NE STIDIM!“
Vratila sam se kući crvena od stida.
Mislila sam da ću sa deset maraka pokazati koliko vrijedim, a na kraju sam pred cijelim gradom pokazala koliko malo poštujem tuđi rad!