DJEČAK KOJEG SAM ODGOJILA POSTAO JE NASILNIK PREMA MENI.
Majka mu je umrla kad je imao samo 4 godine. Otac ga je ostavio kod mene i otišao u drugi grad. Od tada sam ja bila i majka i otac. Radila sam dva posla, odricala se svega da njemu ništa ne fali.
Školu sam pratim, čuvala ga dok je bio mali, branila od lošeg društva, vjerovala da će izrasti u dobrog čovjeka.
Ali kako je odrastao, sve se promijenilo. Počeo je da kasni, izostaje iz škole, laže me, krade novac iz kuće. Vraćao se pijan, agresivan, bez poštovanja.
Kad bih mu nešto rekla, odgovarao bi mi, psovao me i često podizao ruku na mene. Jednom me čak gurnuo tako da sam pala i završila u bolnici.
Komšije su čule, prijetile da će pozvati policiju, ali ja… ja sam i dalje govorila: „On je moje dijete, proći će ga to.“
ALI JEDNE NOĆI PREVRŠIO JE SVAKU MJERU. UZEO JE NOŽ I ZAPRIJETIO MI: „NE JAVLJAJ SE NIKOME, ILI ĆE BITI GORE!“
Tada sam prvi put osjetila PRAVI STRAH. Ne za sebe, već za svoju glavu.
SUTRADAN SAM DONIJELA NAJTEŽU ODLUKU U ŽIVOTU…
Ujutro nisam čekala da se probudi. Otišla sam kod komšinice kojoj sam godinama govorila da se ne miješa i zamolila je da pođe sa mnom u policiju. Ruke su mi se tresle dok sam pričala šta se dogodilo prethodne noći. Najteže mi je bilo da izgovorim naglas da se bojim dječaka kojeg sam podigla.
Policiji sam ispričala i ono što sam ranije prećutkivala: guranje, prijetnje, krađu novca, pijanstva i razbijanje stvari po kući. Shvatila sam da sam ga godinama štitila od posljedica, misleći da ga tako čuvam. U stvari sam samo sebi produžavala strah.
Tog dana nisam se vratila sama u kuću. Otišla sam kod sestre i ostala nekoliko dana kod nje. Policija je razgovarala s njim, a uključene su i nadležne službe. Pošto više nije bio malo dijete kojem mogu jednostavno zabraniti izlazak, postavljeno je jasno pravilo: u moju kuću se neće vratiti dok se ne smiri i dok ne prihvati pomoć.
Prvih dana zvao me je ljut. Govorio je da sam ga izdala, da sam mu uništila život i da sam ja kriva za sve. Plakala sam poslije svakog poziva, ali prvi put nisam popustila. Rekla sam mu samo: „Volim te, ali više neću dozvoliti da me udaraš i prijetiš mi.“
Nekoliko mjeseci živio je kod oca. Nije se preko noći pretvorio u drugog čovjeka. Bilo je svađa, problema i dana kada je odbijao bilo kakav razgovor. Tek poslije jednog ozbiljnog incidenta van kuće pristao je da razgovara sa stručnim licem i počeo je da rješava probleme koje smo svi predugo gurali pod tepih.
Danas je prošlo nekoliko godina. Naš odnos nije isti kao nekada i vjerovatno nikada neće biti. Viđamo se, ali pod mojim uslovima. Ne dajem mu novac kad ga traži, ne opravdavam ga pred drugima i čim povisi glas završavam razgovor.
Nedavno mi je prvi put rekao: „Bako, znam šta sam ti radio.“ Nije tražio da zaboravim niti sam ja rekla da jesam. Samo sam mu odgovorila da mi je žao što pomoć nismo potražili mnogo ranije.
Najviše sam pogriješila kada sam mislila da ljubav prema djetetu znači trpjeti sve. Danas znam da nekoga možeš voljeti svim srcem, a ipak mu reći: dosta.
