…nije gledala u lampu. Gledala je pravo u mene. Stajala je iza prozora, blijeda, a jednom rukom držala mali uređaj koji je palila i gasila. Drugom je pokazala prema ulaznim vratima, pa odmah spustila ruku kada se iza nje pojavila muška sjena.

Svjetlo se ugasilo. Povukao sam se od prozora i nazvao policiju. Nisam znao da li pretjerujem, ali opisao sam im ono što sam vidio. Rekli su da će poslati patrolu. Dok sam čekao, ponovo su se pojavila tri brza bljeska, zatim pauza, pa još tri. Djevojka je sada bila niže, gotovo na podu.

Izašao sam u svoje dvorište da vidim ulaz kuće. Muškarac je upravo zaključavao kapiju. U ruci je nosio putnu torbu. Kad me primijetio, zastao je i upitao šta gledam. Rekao sam da čekam prijatelja. On se nasmijao, stavio torbu u gepek i otišao. Tek tada sam uočio da su svi prozori kuće bili zatvoreni, iako je djevojka maloprije lupala po jednom od njih.

Patrola je stigla za nekoliko minuta. Niko nije otvorio na zvono. Policajac je kroz prozor primijetio pomjeranje zavjese, pa su pozvali pojačanje i ušli. Djevojka je bila u zaključanoj sobi. Ispostavilo se da joj je muškarac s kojim je živjela uzeo telefon i ključeve, a te noći je namjeravao da je odvede iz grada. U torbi je spakovao njena dokumenta i odjeću.

Svjetlo nije bilo obična lampa. Bio je to mali punjivi reflektor koji je sakrila među stvarima dok joj je još bilo dozvoljeno da izlazi. Prozor moje spavaće sobe bio je jedini koji je gledao pravo u njen. Nije znala moje ime; samo se nadala da ću jednom ostati budan dovoljno dugo da primijetim.

Muškarca su zaustavili na izlazu iz grada. Djevojka je iste noći otišla kod sestre, a kasnije je dala izjavu i zatražila zaštitu. Nisam je pitao za detalje. Nekoliko dana poslije ostavila mi je poruku ispod vrata: „Hvala što niste okrenuli glavu.“

Sad je kuća pored prazna. Ponekad ipak pogledam u taj prozor prije spavanja. Ne zato što očekujem novu misteriju, nego zato što sam naučio koliko dugo neko može tražiti pomoć dok svi misle da je riječ samo o čudnom svjetlu.