Čovjek sa crnom ružom
Taj čovjek je bio na groblju.
U prvi mah pomislio sam da griješim. Ista pohabana jakna, ista sijeda brada, ali sada nije djelovao kao prosjak. Stajao je uspravno ispred jednog groba, a pored spomenika je spustio bocu crnog vina i onu crnu ružu.
„To je on“, šapnuo sam djevojci.
Čovjek nas je primijetio. Pogledao me nekoliko sekundi, a onda rekao: „Ti si bio danas na trgu.“
Prišli smo mu. Nisam mogao da izdržim.
„Zašto prosite ako imate novca za vino?“
Starac se tužno nasmiješio. „Ja ne prosim za vino.“
Pokazao je prema spomeniku. Na njemu je bila fotografija mladića od možda dvadesetak godina.
„Moj sin“, rekao je. „Danas bi mu bio rođendan.“
Objasnio nam je da je prije šest godina njegov sin poginuo vraćajući se kući. Volio je crno vino, a djevojci koju je planirao da zaprosi namjeravao je pokloniti neobičnu crnu ružu. Od tada otac svakog njegovog rođendana donese vino i ružu na grob.
„Ali zašto onda prositi?“ pitala je moja djevojka.
Starac je ćutao, a onda izvadio nekoliko zgužvanih novčanica.
„Ovo nije za mene.“
Svake večeri novac koji dobije na ulici nosio je u obližnju pekaru. Vlasnik je znao dogovor: od tog novca besplatno su dobijali hranu ljudi koji nisu imali šta da jedu.
„Moj sin je kao student jednom sedmicu živio samo na hljebu jer nije htio da nam kaže da nema novca“, rekao je. „Saznao sam tek poslije njegove smrti. Zato sada radim ovo.“
Osjetio sam knedlu u grlu. Sjetio sam se žene koja ga je nazvala pijancem i dvojice muškaraca koji su ga pljunuli.
Tada je iz džepa izvadio maramicu. Na obrazu mu je još bio trag osušenog pljuvačka.
„Najgore nije kada ti neko ne da ništa“, rekao je. „Najgore je kada misli da si prestao biti čovjek zato što pružaš ruku.“
Izvadio sam novčanik, ali ga je odmah zatvorio mojom rukom.
„Ne meni.“
Sutradan sam otišao u onu pekaru. Vlasnik je potvrdio svaku njegovu riječ. Starac je mjesecima donosio sve što bi skupio, ponekad dodajući i dio svoje male penzije.
Na zidu iza kase visila je fotografija njegovog sina.
Ispod nje je pisalo:
„Ako imaš — ostavi. Ako nemaš — uzmi. Niko ne treba da bude gladan.“
Od tog dana, kad god bih prolazio glavnim trgom, viđao sam starca na istom mjestu.
Ali ga više nikada nisam gledao kao prosjaka.
Gledao sam čovjeka koji je od najveće tuge u svom životu napravio razlog da neko drugi te večeri ne ostane gladan.
