Milan je zastao nasred dvorišta, spustio torbu s alatom i pogledao čas u gospođu, čas u njenog muža.
„Gospođo, ja sam došao da radim, a ne da učestvujem u vašim porodičnim igrama!“, rekao je ljutito.
Njen muž Dragan polako je ustao sa stolice.
„Dakle, ti si taj čovjek zbog kojeg moja žena već mjesec dana svakog jutra odlazi na pijacu?“
Milan je problijedio.
„Čekajte, čovječe! Ja vašoj ženi prodajem sir! Ništa drugo!“
Dragan je prasnuo u smijeh, ali njegova žena nije.
„Milane, sjećaš li se šta si mi rekao kada sam te pitala možeš li sam obnoviti staru kuću?“
„Rekao sam da mogu, ako ima materijala i ako mi platite pošteno.“
„E, pa sad to ponovi mom mužu!“
Dragan je pokazao prema velikoj kući iza dvorišta.
„Vidiš li ono? Tri majstora su mi uzela novac, a nijedan nije završio posao. Žena tvrdi da ti možeš sve sam. Ja tvrdim da takav čovjek ne postoji!“
Milan je obišao kuću, pregledao zidove i krov, a onda rekao:
„Za dva mjeseca mogu je srediti. Ali neću raditi bez dogovora na papiru.“
Dragan se nasmijao.
„Ako uspiješ, daću ti pet hektara zemlje!“
Milan ga je ozbiljno pogledao.
„Ne treba meni poklon. Platite moj rad.“
Međutim, gospođa je već iznijela papire.
„Zemlja je moja. Ako završiš posao kako treba, prepisujem ti njivu koju godinama niko ne obrađuje.“
Milan je pristao tek kada su sve dogovorili i potpisali.
Narednih sedmica dolazio je prije svitanja, a odlazio pred mrak. Posao je napredovao brže nego što je iko očekivao.
Ali pet dana prije završetka Dragan je došao bijesan.
„PREKIDAJ RADOVE! OD NJIVE NEMA NIŠTA!“
Milan je spustio čekić.
„Zašto?“
„Zato što sam saznao koliko ta zemlja vrijedi! Neću da je poklanjam običnom seljaku!“
Tada se na vratima pojavila njegova žena.
„Dragane, jesi li zaboravio čija je njiva?“
„Moja žena neće poklanjati zemlju dok sam ja živ!“, zaurlao je.
Ona je mirno izvadila ugovor.
„Ti si se smijao ovom čovjeku jer prodaje sir na pijaci. A znaš li zašto sam baš njega izabrala?“
Dragan je ćutao.
„Prije dvadeset godina, kada je moj otac ostao bez novca, Milan mu je besplatno popravio kuću. Otac mi je pred smrt rekao da mu nikada nije uspio vratiti dug.“
Milanu su zadrhtale ruke.
„Vaš otac je bio čika Petar?“
Žena je klimnula glavom.
„Zato sam mjesec dana dolazila na pijacu. Htjela sam da vidim jesi li ostao isti čovjek.“
Dragan je spustio pogled. Prvi put nije imao šta da kaže.
Milan je završio kuću tri dana prije roka. Gospođa je ispunila obećanje i prepisala mu zemlju.
Godinu dana kasnije na toj njivi nikla je mala farma. Milan je zaposlio dvojicu komšija koji su ostali bez posla.
Jednog jutra Dragan se pojavio na pijaci i kupio sir.
„Koliko sam dužan?“, upitao je.
„Deset maraka“, odgovorio je Milan.
Dragan mu je pružio pedeset.
Milan mu je vratio četrdeset.
„Kod mene svi plaćaju isto, gospodine. I bogati i siromašni.“
Dragan je dugo gledao novac u svojoj ruci, a onda tiho rekao:
„Sad razumijem zašto je moja žena toliko vjerovala tebi.“
Milan se nasmiješio.
„Nije važno koliko zemlje čovjek ima. Važno je koliko mu vrijedi riječ.“
I prvi put u životu Dragan je otišao s pijace postiđen, ali bogatiji za jednu važnu lekciju.